Preživeti u Jagodini – Negde između praznika i turista

0
Juče je bila Vrbica. Za nas ona znači početak praznika. Bliži se Uskrs, sledi ga Prvi maj. Zašto niko sada ne priča o prazničnoj atmosferi? Zašto je ta priča rezervisana samo za decembar i vezuje se za novogodišnje praznike? Mislim da je to potpuno nepravedno, jer prava magija se dešava upravo sad. I rizikujući da zvučim kao osnovci na pismenom iz srpskog na temu „Proleće je stiglo u moj kraj“, nastavljam u ovom maniru. Jer da, proleće je tu. I da, laste su ponovo tu. I još uvek ne mogu da shvatim zašto ih pojedini delovi grada toliko privlače, pa se predveče ne vidi nebo od njih. Tu je i ona roda u gnezdu na školi. I lepo vreme je tu. Izmamilo je ljude napolju. Ulice su pune. Potok je pun. Svuda je gužva i kao da se već polako nagoveštava dolazak turista, koji će biti u punom jeku kroz nešto više od mesec dana kada počne sezona u Akva parku. I da, nagovešteno je i meni da ćemo tada videti reku ljudi našom ulicom. Tada sam se tome smejala. Sada me već pomalo zastrašuje. Jer već vidim po ćoškovima ulice da se postavljaju štandovi sa brzom hranom, palačinkama, krofnama, limunadama. Juče ih nije bilo. Navikla sam da viđam pečurke koje su nikle preko noći. Ovde umesto pečurki niču kiosci. Kao da su nikli preko noći. Ko zna šta će sve da nikne do juna. Ostaje samo da sačekam i vidim.
A do tada, tu su nam praznici. Počevši sa Vrbicom. Zato sam se juče sa decom zaputila u Crkvu sv. Petra i Pavla da kupimo zvončiće. Vrbica je praznik dečije radosti i valja se zakititi ih venčićima i zvončićima da budu zdravi. Zvončiće smo kupili. Venčiće nismo našli. Igrali smo se u porti crkve. I mnogo druge dece nam se pridružilo. Na Vrbici je deci dozvoljeno trčanje i igranje po uređenim crkvenim travnjacima, jer, opet iz tog nekog verovanja o zdravlju i simbolu svega dobrog koji predstavljaju deca sama po sebi, valja se. Da ne shvati neko sve ovo kao ironiju, Vrbica mi je jedan od dražih praznika i obeležavam je sa decom svake godine. A pošto ovde nismo našli venčiće, otišli smo da naberemo cveće da ih napravimo jer ni vrbu nismo našli, niti sam imala ideju gde bi mogli da je tražimo, jer se nešto ni ne sećam da sam je negde zapazila, jer negde je sigurno ima. Tako da smo, kao i ranijih godina, napravili venčiće od cveća i grančica koje smo pronašli. Usput smo nabrali i poljsko cveće koje smo potopili sinoć u vodu i današnji dan zapičeli umivanjem tom vodom, jer danas au Cveti. Iskreno, nisam neko ko doslovce poštuje sve praznike, ali ima onih koji su stvarni lepi i pritom deci interesantni, a Vrbica i Cveti su među njima.
Sada smo u iščekivanju sledećeg – Velikog petka, a odmah za njim i Uskrsa. Već vidim da se provlači i po neki praznični događaj za decu, kao što je današnja radionica u Zavičajnom muzeju i to mi se baš dopada. Nadam se da će sad preko raspusta biti nekog lepog programa za decu. Jer deci na raspustu najviše treba to – da negde odu, da nešto da vide, da rade nešto kreativno. Svakako da sve to može da se osmisli i u krugu porodice, ali je opet lepo i kad ima nešto organizovano, nešto što se generalno u krugu porodice ne radi često.
Što se tiče gužvi na ulici, sad već pretpostavljam da će oko Uskrsa biti još veća. Jer doćiće i mladi koji su zbog školovanja ili nekog razloga otišli odavde, doćiće verovatno i turisti koji će iskoristiri ove predstojeće neradne dane da posete Jagodinu. Zapravo, sigurno će doći, jer za koga niču ovi kiosci? Planirali smo da za Prvi maj na uranak odemo u Potok. Sada sam već sigurna da od toga nema ništa, jer će u Potoku biti ko u mravinjaku.
I zato se vraćam na početak priče. Proleće je tu. I grad kao da se budi. Počinje da pokazuje i svoju drugu stranu. Nakon naizgled prespavane zime, počela su neka dešavanja. I znam da će mnogi reći da je to predstava za turiste. Znam da uglavnom starosedeoci ne vole turiste. Stvaraju gužvu, ostavljaju smeće, zbog njih i ono što je jeftino poskupi. Ali ako su ti turisti i to u tolikom broju izabrali od svih mesta da dođu u Jagodinu, znači da ovde nešto ima, da je ovaj grad lep. I da, znam da će odgovor nekih od vas biti: „Oni vide samo Akva park, Potok, Muzej voštanih figura i Zoo vrt. I ne vide dalje od toga.“ Ja sam ovde duže od prosečnog turiste. I videla sam više. I svakim danom upoznajem ovaj grad sve više. I mislim da ima potencijala i tek kako. I da svi oni koji žive u njemu i žele nešto da postignu imaju potencijala da to i ostvare. Ali nekad je onome sa strane lakše da to vidi. Jer oni koji su dugo na jednom mestu uvek žale za prošlim vremenima i ne vole turiste. I tako prolaze dani, a svaki je jedinstven i neponovljiv. Dok se okrenete, prođu godine, a vi ste i dalje u istom mestu. Vreme će prolaziti, turisti će i dalje dolaziti i odlaziti. I vi tu ne možete ništa. Ali možete da se pokrenete, da uradite nešto za sebe. Za početak, posmatrajte svoj grad kao turista i svaki dan u ovom gradu će vam biti lep.
Tamara Perović je novinarka iz Beograda, na Infocentrali piše kolumnu „Preživeti u Jagodini“. Ona se sa suprugom i četvoro dece doselila u Jagodinu i daje nam pogled na grad, ljude, uslove života iz svog ugla. Njene kolumne možete čitati na sledećim linkovima:
Prethodni tekstViše od petine građana želi da se iseli iz Srbije
Sledeći tekstPALMA PREDVODI DELEGACIJU U POSETI EGIPTU

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas da unesete ime