Poznajem decu obolelu od raka. Znam i njihove roditelje i pakao kroz koji prolaze, agonije noću i danju, mesecima, godinama, znam koliko bolova i suza, tuge i tišine ima u njima, jer nema nade i nema lekova, recimo. Ili ima nade i lekova, ali za njih nema dovoljno para. Mislim, koliko god da ima para, strahovi da nikad neće biti zdravlja i mira jači su od većine onih koji se sa teškom bolešću sreću licem u lice. Mnogi od njih priželjkuju život, a čekaju smrt, videla sam to onda kad su mislili da ih ne gledam, i bilo je teško i njima i meni, njima teže, a meni jezivo.
Gledala sam i ta mila, siva lica bez kose, u cvetnim pidžamicama, sa rukama izbodenim iglama i čežnjivim pogledom ka dvorištu u kojem se vršnjaci, na igralištu do bolnice, smeju i igraju. Mogu ja to da gledam, takav mi je posao, moram, takav mi je posao, povraćam kod kuće, takav mi je posao, ljubim svoju decu u ponoć, takav mi je strah. Ipak, nekontrolisano drhtanje uvek mi je na kraju takvih dana izazivala slika roditelja koji gleda svoje dete obolelo od raka, njegova nemoć, njegova tuga i onaj prazan pogled ugašenih očiju.
Neke od tih ljudi kasnije sam viđala i u crnini, na groblju. Ti susreti bili su, uglavnom, nemi. Nema mnogo reči za takve priče, ispričaju se u dva datuma i tri dijagnoze. Ono što se prećuti je, u stvari, ono o čemu bi posle umiranja, trebalo da se govori. O čemu bi svi, osim njih, morali da govore.
Ali, niko od nas ne govori… Zašto? Kome smo poklonili dečju nadu i sopstveni glas?
Oni koji imaju mandat i ime i u ime naroda donose zakone, jebeni narodni tribuni, danas su još jednom bili protiv nas.
Posle zakona o sopstvenom bogaćenju, krađi, muljanju, privilegijama, službenim automobilima, putovanjima, agencijama i upravnim odborima, zakon o pravu na plaćeno bolovanje ljudima čija deca imaju rak učinio im se jednostavno suvišnim, dosadnim, ‘nemaparajućim’ i svetakotonenormalno i nisu ga doneli. Bez trunke savesti, svesti i morala, rešili su da odjebu najslabije.
Zato će ti tužni, nesretni roditelji i dalje morati da decu obolelu od raka ostavljaju kod kuće ili samu u bolnici, dok trče da zarade ponižavajuće malu platu kojom neće moći da kupe skupe lekove, niti da vrate život i zauvek izgubljene dane. Poslodavac će biti zadovoljan, da, zaradiće za njega više nego za sebe, da.
Tužni, nesretni ljudi, tužna prebolesna deca i ostale srpske trice i kučine… Jeste li svesni kakvi smo postali? Jeste li svesni, pitam, svog okretanja glave, džukela koji o vama odlučuju, stoke koja vas odozgo zapišava i pravi od vas sebične, licemerne kretene slične sebi?
Dobro. Razumeli smo se.
Možda imam kancer. Možda i nemam, a možda i ne znam, a možda ću ga dobiti, a možda i neću, ja ili neko moj, meni drag, blizak, poznat, nepoznat, neko.
A možda ćete i vi, a možda i nećete.
Svejedno. Mislite o tome dok se spremate da čiste savesti i mirne duše krenete na ponižavajuće plaćen posao, na kojem će na vaše ‘moje dete ima rak’ najčešći odgovor biti ‘tvoj problem’.
Marijana Stevanović