Stojanović: Brnabić ništa ne radi po pitanju ljudskih, a pogotovo LGBT prava

0

U maju će se pred poslanicima Skupštine Srbije naći tri zakona – o istopolnim zajednicama, o zabrani diskriminacije i o rodnoj ravnopravnosti. Predlog zakona već je naišao na otpor dela javnosti, prvenstveno potpisnika „Apela 212“ koji su se o apelu izjasnili kao o  „ustavobraniteljskoj peticiji“. O zakonima koji će se naći pred poslanicima ali i sveopštem stanju društva u segmentu LGBT prava, posebno ako se uzme u obzir istraživanje Civil Rights Defenders na osnovu koga se može zaključiti da je Srbija spremna za Zakon o istopolnim zajednicama, pitali smo nekadašnjeg organizatora Prajda i LGBT aktivistu Bobana Stojanovića.

„Rezultati zvuče ohrabrujuće, ali treba uzeti u obzir da ih je radila agencija Stategic Marketing koja je svoju politiku znatno promenila poslednjih nekoliko godina. Prema njihovim istraživanjima u Srbiji se sasvim dobro živi i nema većih problema. Veoma često naiđem na takve informacije i, koliko mogu da razumem sa ove strane okeana, a mogu prilično, ti rezultati nikako nisu u korelaciji sa statistikama, istraživanjima, analizama srpskog društva danas. Meni se čini, i moram da priznam da sam prilično razočaran u to, da je i Stratedžik postao deo SNS aparature. Dok sam živeo u Srbiji, Borka Pavićević je još bila živa i sećam se da mi je često pričala o tome kako neki društveni procesi, kada se jednom otvore, mi nemamo kontrolu nad njima. Sve to je rečeno u kontekstu da kada krene debata na neku temu u nekom društvu, stvari se naizgled menjaju od spolja, ali to ne znači da se menja odnos prema tim stvarima. I tu je, kako je Borka govorila, a ja se slažem, važno kakav sadržaj upisujemo. Meni je uvek izgledalo da se država Srbija, posebno SNS vlada, koriste LGBT prava samo kako bi zatvorila usta EU, dobili po neki poen i to je to. LGBT prava su zanimljiva, ona uvek skreću pažnju javnosti, to je nešto oko čega je ljudima pomalo neugodno. Znate, kad se kaže da se o LGBT pravima raspravljalo u Skupštini, najveći broj ljudi će razmišljati da li se neko pojavio sa golom zadnjicom, obnaženim grudima ili zelenom perikom i jakom šminkom. Mali broj ljudi razmišlja koliko je tu pretučenih, odbačenih ili potpuno diskriminisanih građana. To je velika razlika. Zato je važno kako građani gledaju u institucije. Mislim da je razlika u poštovanju institucija ogromna, pa samim tim i odnos i smisao onoga što insititucije rade. Gordana Čomić je živi dokaz da kriterijumi više ne postoje“.

Boban Stojanović i Adam Puškar prvi su srpski gej par koji je dobio azil u Kanadi. Odluku da napuste Srbiju i potraže azil doneli su posle fizičkog napada na Stojanovića, jednom u nizu, koji se dogodio u Beogradu 2016.

„Moje iskustvo sa Srbijom je stalno mesto sukoba. Živeći tamo nisam imao vremena i prostora da vidim šta je dobro, a šta nije, uglavnom sam video loše. Sada uspevam da odvojim dobro od lošeg, ponosan sam što sam odande. Ponosan sam što potičem iz društva koje je imalo jednu Borku Pavićević, Savu Šumanovića, Biljanu Kovačević Vučo, Milenu Pavlović Barilli, jednog Makavejeva. To je društvo koje ima i kontinuitet u otporu fašizmu, koje ima Žene u crnom, koje ima Miru Karanović, koje ima rediteljke kao što je Ana Maria Rossi, koje ima odlične modne dizajnere. To je deo koji nosim sa sobom. Taj deo nije ili je retko vidljiv u vestima koje dobijam iz Srbije. Mogao bih da kažem da ono što nazivam zemljom u kojoj sam rodjen volim više nego ikada, ali da ne želim da živim tamo. Neka to razume svako kako mu je volja.

IC: Da li je Ana Brnabić i premijerska pozicija na kojoj se nalazi, pomogla LGBT zajednici u Srbiji?

Stojanović: Ana Brnabić je projekat epskih razmera. Mislim da će ona, kroz istoriju, biti primer kako se jedan totalitarni režim uspostavljao. Od samog početka njegog političkog života u Srbiji, načina na koji je Vučić rekao da će u Vladi biti jedna LGBT osoba, sve to kako on nju brani i kako ona ništa ne radi po pitanju ljudskih prava uopšte, a posebno LGBT prava, dokazuje upravo to. Dakle, Vučić raspolaže intimom građana Srbije, jer Ana je građanka te zemlje, on je autuje, brani, napada, grdi, sedi sa njom i pije limunadu i sve to. To nije podržavajuće. To je aspurdno i histerično. Članovi Vlade ne sede sa Anom Brnabić iz poštovanja prema njoj, iz podrške prema njoj, ne. Oni sede sa njom jer svi zajedno, horski, izgovaraju ime predsednika Aleksandra Vućića kao Jednog i Jedinog. Meni to liči na jeftinu produkciju u kojoj kada u kadru vidimo polumračnu vlažnu ulicu, neko crveno svetlo, dim i gomilu kanti za djubre, znamo da je sledeća scena u jeftinom crvenom kupleraju ili se radi o ilegalnim borbama pasa. U zemlji koja ima tako krhke institucije, u kojoj puno toga ne funkcioniše, u kojoj se ljudi osećaju dezorijentisano, u kojoj vlada korupcija, nema adekvatnog zdravstva, nasilje i prostakluk svake vrste dolaze sa TV ekrana, koristiti seksualnu orijentaciju kao ogledalo demokratije je zločin. Svet puno toga ne zna o Srbiji. Turisti ne znaju kako se tamo istinski živi. Pogledajte reportaže o Beogradu na YouTube. Sve je jeftino, dostupno, a lepo. Za strance ima lepih jeftinih hotela, ukusne hrane i noćnog provoda i toliko. Oni dodju i odu. U tom pogledu, vesti o Ani se brzo šire. Ljudi ovde će reći da je super što Srbija ima lezbejku kao premijerku. Isti ljudi će reći da je Srebrenica jedan strašan genocid. Ali, ti isti ljudi neće razumeti zašto je užasno kada Ana Brnabić kaže da Srebrenica nije genocid.

IC: Da li je sa dolaskom Ane Brnabić Srbija prihvatila postojanje LGBT zajednice?

Stojanović: Ana Brnabic se pojavila u momentu kada je gej zajednica već dokazala da postoji. Posle svih neuspelih i uspelih Prajdova, pojavljivanja nas nekolicine u medijima, nakon što su javne ličnosti počele da govore o LGBT pravima i da ih podržavaju, niko nije mogao da ospori da LGBT ljudi postoje u Srbiji. Pogledajmo samo sadržaj tih rasprava: raspravlja se o pravima koje LGBT ljudi nemaju, a ne o njihovom postojanju. U tom kontekstu, Ana Brnabić je revolucionarna samo ako iz svoje privilegovane pozicije učini nešto radikalno i veliko za zajednicu kojoj pripada. Ona to ne radi i samim tim ne ostavlja nikakav trajni otisak. Štaviše, ona stvara percepciju da LGBT ljudi ako žele da budu prihvaćeni treba da budu nacionalisti, da poriču ratne zločine počinjene u njhovo ime, da imaju nekritički odnos prema institucijama, i da, u slučaju Ane, žive svoje gej živote u četiri zida. To se reflektuje i kroz primere nekolicine aktivista koji su često u tamošnjoj javnosti. Svi su postali saveznici i branitelji SNS i SPS. To je tako bolno i poražavajuće. Ana bi možda nešto promenila ako bi mi znali više o njenom životu, o njenoj porodici, o njenom odnosu sa njenom vanbračnom partnerkom, o njihovom sinu, odnosno sinu njene partnerke i tome slično. Ovako, čemu politizacija Aninog lezbejstva? Zar to nije najgora zloupotreba nečijeg identiteta. Dodatno, to je ponižavanje žena. Ana je pre svega žena, pa onda lezbejka. A ona na najgori način bez imalo pruženog otpora prema represiji koju oseća kroz oba identitta, reprezentuje i jedno i drugo.

IC: Koja je razlika izmedju Srbije i Kanade u pravnom definisanju istopolnih zajednica?

Stojanović: Kada se uporedjuju Kanada i Srbija kroz prizmu legalizacije istopolnih zajednica u bilo kojoj njihovoj formi, važno je uzeti u obzir mnogo drugih faktora. Na prvom mestu tu je svakako razvijenost institucija. U Kanadi ljudi veruju u institucije države i veoma su razočarani ako nešto ne funkcioniše kako treba. Tada se uglavnom ljute na institucije, a ne nužno na političare. Dosta toga ovde ljudi mogu da urade svojim komentarima, preporukama, apelima. To se ovde čuje. Nekada ide sporije, nekada brže, ali institucije i Vlada Kanade, kao i provincijske vlade, reaguju na sve to. Pored mogućnosti da se venčaju, postoji i mogućnost usvajanja dece ili usvajanja deteta iz prethodnog braka jednog od partnera. Plaćeno surogat materinstvo je zabranjeno za sve parove, ali se velika debata vodi oko takozvanog altruističkog surogata. To bi značilo da mom partneru i meni neka naša poznanica rodi dete koje mi usvojimo nakon toga i ona nema više nikakve veze sa tim. Ovo nije opcija koja nije logićna, sasvim sam siguran da to postoji tu negde oko nas i da je rezultat iskrene želje ljudi. Međutim, kanadsko društvo smatra da je ovo potencijalno polje sive ekonomije i da na razne načine krši ljudska prava. Što se tiče zakonskog okvira za istopolne parove, u Kanadi su sva prava uvažena. Pod ovim se podrazumeva mogućnost da istopolni partneri stupe u punu bračnu zajednicu, kao i bilo koji heteroseksualni par. Ovaj zakon je na federalnom nivou, što znači da on važi na teritoriji cele Kanade. Ukoliko partneri ne žele da se venčaju zvanično, mogu da budu prepoznati kao vanbračna zajednica. Nema velike razlike u pravnom smislu, smislu nasleđivanje i tome slično, osim što je brak zvanična zajednica, a vanbračna zajednica to nije. Prema nekim statistikama nije veiki broj istopolnih parova koji se odlučuje na venčanje. Svega negde oko 25% gej i lezbejskih parova se odluči na ovaj korak. Večina nas živi u vanbračnim zajednicama. Za neke ljude mogućnost da se venčaju je stvar ljudskih prava, za neke način da unapred reše probleme sa ostatkom porodice a vezano za nasleđivanje i tome slično. U Kanadi postoje takozvane affimrming churches, crkve koje prepoznaju, prihvataju i nemaju problem da venčavaju gej parove. Ipak, to je samo obred venčanja u crkvi i nije punopravni brak.

IC: Da li bi dao savet drugima koji razmišljaju o odlasku, da to i urade?

Stojanović: Svako ko oseća potrebu da ode jer oseća da je nešto za njega neizdrživo, treba da ode. Imigracija je uvek rezultat traženja rešenja, nikada pitanje produbljivanja problema.

 

A.Đ.

 

Prethodni tekst„Sportisimo“ prikupio pola tone čepova u humanitarne svrhe
Sledeći tekstRekovcu nije upućen zahtev za nastavak istraživanja koje vrši „Jadar risorzis“

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas da unesete ime