ZAPISI IZ PRIZEMLJA: GOSPODIN PROFESOR

0

7.300 – 7.200 – 7.000 – 2.796 – 2.300… Svaki od ovih brojeva, u zavisnosti od izvora kojima se koristite, predstavlja broj ubijenih u Kragujevcu i okolini 19, 20. i 21. oktobra 1941. Izlišno je naglašavati koliko je ovakva licitacija besmislena, jer jedan streljani – jedan je streljani previše.

Da podsetim – ovo je bila odmazda nemačkih okupacionih snaga za pogibiju 10 i ranjavanje 26 nemačkih vojnika. Po principu: 100 streljanih Srba za jednog poginulog Nemca, i 50 streljanih Srba za jednog ranjenog Nemca. Imam utisak da se reciprocitet ni do danas nije promenio. Za one koji nisu pazili na času, mala obnova gradiva – Nemačka je taj rat izgubila. Mada, danas, 74 godine kasnije od tog oktobra (prosečan ljudski vek), teško je zamisliti da smo mi bili na strani pobednika. Ali, to je neka druga tema i neka druga priča.

Tog 21. oktobra u Šumaricama je streljano i 300 kragujevačkih učenika, kao i petnaestoro dece. Među streljanima je bio i direktor Kragujevačke gimnazije, g. Miloje Pavlović.

Miloje Pavlović je završio dva fakulteta – Pravni i Filozofski. Bio je učesnik balkanskih ratova i Prvog svetskog rata. Za izuzetnu hrabrost odlikovan je Ordenom belog orla sa mačevima i Zlatnom medaljom za hrabrost. Službovao je u Valjevu i Kragujevcu, govorio četiri strana jezika i bio poznat po svojim demokratskim načelima, principijelnosti i skromnosti. Streljan je zajedno sa svojim učenicima. Kada mu je ponuđeno da izbegne streljanje, odgovorio je onom rečenicom koju svi mi, nekadašnji pioniri, znamo zauvek – „Pucajte, ja i sada držim čas.”

Zašto sam se ove rečenice setio posle toliko godina? Sada kad je Nemačka naš veliki „prijatelj“? Da li sam potpuni smisao ove rečenice tek sada shvatio? Biće da je ovo poslednje.

Miloje Pavlović je postavljen pred jednostavan egzistencijalni izbor – živeti ili umreti? Da je izabrao život, ne samo da bi prihvatio pruženu ruku ubica na kojoj je krv njegovih učenika već bi morao da živi u istom gradu sa roditeljima, prijateljima i komšijama te iste dece. Kako pogledati u oči majku streljanog učenika i reći joj „Dobar dan”?

Moj lični utisak je da Miloje Pavlović nije ni imao ovakvih misli u tom trenutku. Za svog radnog veka predavao je mnogim generacijama. Učio ih je vrednostima u koje je i sam verovao. Njegovo životno delo su bili ljudi kojima je on svojim životom, znanjem, ljubavlju i ličnim primerom bio autoritet. A pravi autoritet se temelji na ljubavi, ne na strahu. Miloje Pavlović, čovek uplašen pred blizinom smrti, možda bi i izabrao život. Ali, Miloje Pavlović, profesor, znao je da u tom trenutku, pred svojim tadašnjim i bivšim đacima, drži poslednji čas. To je bila poslednja lekcija koja je potvrđivala ili poništavala sve prethodne. Da je izabrao da živi pod tim okolnostima, sve što je ikada rekao đacima postalo bi besmisleno. Život bi ga uhvatio u laži. Verba movent, exampla trahunt – reči podstiču, a dela privlače. Znao je to Profesor. Znao je da u tom odsudnom trenutku on nije ni direktor, ni ratni veteran, ni demokrata, ni otac, ni prijatelj… on je bio Profesor na času praktične nastave. Nastave koja se odvijala pod monstruoznim okolnostima, pod olovnim nebom oktobra, na času na kojem nije smeo da pogreši. Bio je to čas zauvek. Čas koji je tada počeo i nikada se nije završio. Čas na kojem smo svi, pa i mi najgori i najgluplji, morali nešto da naučimo.

A, jesmo li naučili? Koliko direktora škola i profesora znate, a da za njih mislite da bi zbog svojih đaka, zbog svog poziva, zbog svog obraza i ubeđenja uradili ono što je uradio Miloje Pavlović? Nema potrebe da se zaustavljamo samo na profesorima. Koliko lekara bi ovako nešto uradilo za svoje pacijente? Koliko sveštenika za svoje parohijane? Koliko starešina za svoje vojnike? Koliko političara bi ovako postupilo za svoj narod neću ni da pitam, da ne bih jedan tekst sa ozbiljnom temom pretvorio u vic.

Sećanje na streljanje đaka u Kragujevcu polako bledi u našem kolektivnom pamćenju. Kao i sve drugo što je izbledelo. Trenutno, nije politički isplativo da se sećamo streljane dece. Ako baš zatreba za neku političku kampanju, poslužiće i njihovo stradanje, zasad nam ne ide u prilog da podsećamo ubice da su ubice. Samo, smisao ovog mog pisanja i nije politika ni njena manipulacija živima i mrtvima. Jedino što sam želeo jeste da podsetim sebe i vas na g. Miloja Pavlovića. Da zapitam sebe i vas koliko vredi ono što radimo, ono što pričamo i ono za šta se izdajemo pred drugima, ako za to nismo spremni da idemo do kraja. Jesmo li mi samo nadničari u sopstvenim životima ili smo stvarni kreatori onoga što živimo?

Odgovori na ova pitanja su laki. Svi ih znamo. Još kad bismo bili i iskreni…

Prethodni tekstTUŽILAŠTVO TRAŽI DVE GODINE ZA SINA ŽELJKA MITROVIĆA?
Sledeći tekstZA STARTAP SU POTREBNA BESPOVRATNA SREDSTVA, A NE KREDITI

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas da unesete ime