Direktor Beogradskog zoološkog vrta preminuo je u Beogradu u 74. godini, javio je RTS.
Po diplomiranju je najpre bio slobodni umetnik, zatim profesor i direktor škole. Poslednjih 28 godina bio je na čelu zoo-vrta, koji je njegovim radom i zalaganjem prerastao u pravu oazu životinjskog carstva, sa preko dve hiljade životinja, gde rado dolaze i deca i odrasli.
Vuk Bojović je bio počasni građanin grada Jagodine i zahvaljujući njemu pomoravska prestonica dobila je Zoološki vrt „Tigar“ 10. jula 2006. godine.
Bojović vodi poreklo iz sela Zminica na Durmitoru gde i provodi najranije detinjstvo. Sa 3 godine, ostaje bez oca Luke, predratnog učitelja, koji gine kao pripadnik četničkih jedinica. Diplomirao je i magistrirao vajarstvo na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Uradio je tridesetak bisti, među kojima i biste Veljka Vlahovića, Dragana Kovačevića, Stojana Cerovića, Save Kovačevića.
Bio je po diplomiranju prvo slobodni umetnik, zatim profesor u osnovnoj i srednjoj školi. Predavao je i u Višoj trgovačkoj školi u Beogradu, gde je od 1982. do 1986. godine bio direktor.
Na funkciji direktora Beo zoo-vrta se nalazio od 1. maja 1986. godine.
Široj javnosti je postao poznat kada je krajem osamdesetih dva puta iz zoo-vrta bežao šimpanza Sami. U poteri po ulicama i krovovima Beograda i ubeđivanju šimpanze da se „preda“ najveću ulogu je imao Bojović. Taj događaj je on kasnije iskoristio da skrene pažnju na stanje u zoo-vrtu i da to stanje unapredi.
Njegov sin Luka trenutno je i zatvoru u Španiji gde je uhapšen 9. februara 2012. godine u Valensiji po srpskoj poternici zbog optužbi da je učestvovao i naručio više ubistava i pokušaja ubistava.
Durgi sin, Nikola ubijen je u centru Beograda.
Voleo bih, kad umrem, da moje srce sahrane pored Samija
Moja omiljena životnja bio je šimpanza Sami. Bio je prek i divalj. Ali, istovremeno, i pravi gospodin majmun. Bežao je iz vrta i ja sam ga vraćao. A šimpanza je opasniji od tigra. Kad sam ga, na Studentskom trgu, spasao od milicionera s puškama, ušao je u kola i seo iza mene. Jednom rukom sam vozio, a drugom ga hranio salatom. Milicionerima sam rekao da pucaju samo ako vide da me davi… Kad je umro sahranio sam ga u Zoološkom vrtu, a tu počiva i moj pas Laki. Voleo bih, kad umrem, da tu sahrane moje srce. Tada bih počivao srećan…“, ispričao je Bojović u intervjuu za list „Politika“ pre četiri godine.