Kažu da Jagodina nije ni mala ni velika. Kažu ima svega nekoliko velikih ulica. Kažu da je sam centar gotovo nevidljiv. Kažu i da nema tu mnogo šta da se upozna. Ali kada dođete u grad u kom nikad niste bili (zapravo bila sam baš davno, ali to je tad bukvalno bio drugi grad, tako da se ne važi), nije svejedno. Upustili smo se u avanturu zvanu selidba u nepoznato sa malom decom i eto nas: u nepoznatom gradu, u novom stanu o kom zapravo ni nemamo predstavu gde se nalazi u odnosu na bilo šta u gradu, a četiri para očiju punih poverenja gleda u nas. Mi se međusobno gledamo sumnjičavo. Pa čak i sa dozom straha. Jer činjenica je da nemamo pojma gde smo. A deca nemaju pojma da mi ništa ne znamo.
Prvih dana u novom gradu mapa vam je najbolji drug. Ne poznajete grad, ne znate gde je šta, nemate orijentaciju ni za šta. Treba nam market – nađi na mapi. Gde se nalazi Dom zdravlja? Pogledaj na mapi. Koja benzinska pumpa je najbliža? Daj mapu da vidim. Pre nego što kreneš iz kuće, prouči mapu. Naravno, nije to više ona papirna karta sa planom grada. Sada je tu Google mapa na telefonu. Navgaciju u kolima nemamo. Već godinama je kupujemo. I još uvek je nismo kupili. Nemam pojma zašto. Tako da se služimo Google mapom preko telefona. I odvede nas taj navigator do željene lokacije. Ali činjenica je da grad lepo upoznate tek kada ga uzduž i popreko pređete – peške. Tada se pred vama pojave uličice na koje vas nijedan navigator verovatno nikada neće navesti. Otkrijete koje ulice su manje prometne, pa se samim tim njima brže stigne do željene lokacije. Pronađete neka mesta koja na mapi ni ne postoje. Dobijete kao orijentire neke karakteristične zgrade, objekte, krivine, znakove.
Kada smo sa autoputa skrenuli ka Jagodini, gradu u kom se nalazi naš budući dom, aktivirali smo mapu da nas odvede do stana koji smo iznajmili. Oko iznajmljivanja stana smo sve dogovorili nekoliko dana ranije preko telefona. Vlasnik nam je poslao fotografije stana, mi smo se složili da nam odgovara, dogovorili se oko kirije i ostalog i to je bilo to. Sada nas mapa vodi ka tom stanu. Usput mi je nebrojeno puta prošlo kroz glavu: „Šta ako nije to to?“, „Šta ako stan nije takav?“, „Šta ako se vlasnik kada nas vidi predomisli i ne da nam stan?“ Mada, napomenula sam više puta da imamo četvoro male dece i da nam treba stan na dug vremenski period. Ali činjenica je da ne žele svi da izdaju stan porodici sa malom decom. Poražavajuće, ali istinito. Jer valjda deca predstavljaju potencijalnu opasnost po stan i ono što se nalazi u njemu. Verujem da je i muž imao gomilu sumnji. Ali nijedno od nas te sumnje nije smelo da izgovori naglas. Jer spakovali smo se svi u kola, poneli stvari koje smo procenili da su nam najpotrebnije za prvo vreme. Jagodina je oko 200 kilometara daleko od našeg prethodnog doma. Deca se raduju dolasku u novi grad. Sada više nema nazad.
Bilo kako bilo, evo nas. Stigli smo do zgrade u kojoj se nalazi naš budući dom. Sedimo u kolima i čekamo vlasnika. Napolju je počela kiša. A mene je strah gotovo paralisao. Dogovorili smo se da muž ostane u kolima sa decom, a ja odem prvo sama da pogledam stan i ako je to to da dođu i oni. Vlasnik je stigao. Deca uzbuđeno pevaju na zadnjim sedištima. Ja skupljam snagu da izađem iz kola.
Zgada u kojoj se nalazi stan je nova, stan je nov, sve u njemu je novo. Potpuno isto kao na slikama. Mešaju mi se strah od nepoznatog i blago olakšanje što je sve kao po dogovoru. Zovem muža da dođe sa decom. Vlasnik nam ostavlja ključeve i odlazi. Deca već biraju krevete i dogovaraju se gde će ko da spava. Pretpostavljam da je to to. Stigli smo u Jagodinu.
Prva dva dana bilo je loše vreme, što nas je ograničilo na ostanak u kući i eventualni odlazak do obližnje prodavnice. Tu smo, u Jagodini. NEGDE u Jagodini. Jer zapravo još uvek nemamo pojma gde se nalazimo. Tek trećeg dana krenuli smo polako u obilazak. Prvo smo kolima išli do biroa, Opštine, Mupa… Da završimo sve oko papira. I mapa je ponovo bila ta koja nas je vodila od tačke A do tačke B. Narednih dana se konačno vreme prolepšalo. Krenuli smo u šetnju. I tih nekoliko dana šetajući smo zaista počeli da upoznajemo grad.
Prvo što smo shvatili je da nam je Akvapark veoma blizu. Da je odmah pored njega Muzej voštanih figura. Da je tu i Zoološki vrt. I tržni centar. Definitivno smo na dobroj lokaciji. Sledećeg dana smo krenuli pešaka do centra. Treba nam svega desetak minuta hoda do centra. I Opština se nalazi na tom putu. Sve je zapravo veoma blizu.
Prolazeći kroz tu veliku ulicu pokušavali smo da nađemo taj „centar“. To bi trebala da bude pešačka zona, zar ne? I moram da priznam da tog dana nismo uspeli da ga spazimo. Sutradan smo probali ponovo. Prethodno sam pročitala da je u centru grada postavljeno klizalište. I šetajući smo uočili klizalište. I park u kom se nalazi. I spomenik na sredini. Sa mnogo potpuno različitih figura. I sad shvatam da nemam pojma kome ili čemu je uopšte podignut taj spomenik. Obratiću pažnju sledeći put. Seli smo na klupu kod spomenika. Muž je pogledao oko sebe: „Šta, ovo je centar?“. Pa, da. To je centar. Sad shvatam zašto se mnogi Jagodinci žale da je nevidljiv. Nema one prave pešačke zone. Tačnije, jeste to pešačka zona, ali je daleko od onoga što sam ja zamišljala. Centar je zapravo malo veći park. Ono što se tu nalazi jeste lepo uređeno. Ali mislim da bi centar trebao da bude ipak lepši i raskošniji. Stičem utisak da su centar Jagodine progutale novoizgrađene zgrade koje ga okružuju.
Jedan čovek nam je rekao da u Jagodini većina ljudi ne objašnjava gde se šta nalazi po ulicama, već po karakterističnim zgradama i objektima. U tom slučaju ćemo se uklopiti. Jer još uvek ne znam naziv nijedne ulice u ovom gradu. Muž čak još uvek ne može da zapamti ni kako se zove naša ulica. Zna samo da su neka braća. Naši orijentiri postali su, prvenstveno levi i desni kružni tok (u odnosu na našu zgradu). A onda imamo ulice koje u odnosu na kružne tokove idu pravo, levo ili desno. Pronašli smo pekaru u ulici levo od levog kružnog toka. U glavnu ulicu stižemo ulicom desno od desnog kružnog toka. Objekti koji su nama zapali za oko tih prvih dana su nam i dalje glavni orijentiri. Pa nam je tako Dom zdravlja od vetrenjače levo preko mostića, pa prva desno. Vrtić u koji devojčice treba da pođu je kada se prođe pumpa na kojoj uvek sipamo gorivo u prvoj ulici levo. Škola odmah preko mostiča, sa druge strane reke. I tako se mi snalazimo po gradu. Bitno je da znamo kako da stignemo do odredišta i bez mape.
A mapu smo prestali da korstimo posle desetak dana provedenih u Jagodini. Eto, toliko je bilo potrebno da upoznamo grad.
A kako ćete nas prepoznati? Mislim da smo vrlo uočljivi. Ja nosim bebu od tri meseca u marami. Muž gura kolica ili nosi devojčicu od 16 meseci. Sedmogodišnjak vodi za ruku dvoipogodišnju sestru. Vrlo često se neko dovikuje. Zapravo smo vrlo glasni većinu vremena. Ponekad neko plače. Ponekad stojimo na sred ulice i gledamo unezvereno oko sebe jer nemamo pojma gde ćemo. I svi pričamo drugačijim akcentima (muž ima crnotravski, ja beogradski, a deca izmešani akcenat). Iz aviona se vidi da smo stranci.
Ali svakog dana se sve više zaljubljujemo u ovaj grad. Jer mislim da pruža sve što je neophodno. I ponekad je lakše strancu da uvidi lepote nekog mesta nego meštanima. A Jagodina jeste lepa. A mi smo tek na početku. Tek smo počeli da otkrivamo. Mnogo zavisi i od tačke gledišta, jer lepota je u oku posmatrača. Mi smo od onih što im je čaša uvek polupuna i što najviše veruju sopstvenom osećaju. A ja imam osećaj da će nam ovde biti baš lepo.
Tamara Perović, novinar, kolumnista IC, autor bloga TAMAMA
Dobro došli u Jagodinu! Uživala sam čitajući ovaj „dnevnik“ i već se radujem sledećim kolumnama! Jagodina je divan grad za odgajanje dece i sigurna sam da ste učinili pravu stvar!
Dobrodošli! Nadam se da ćete ostati tako vedrog duha i puni entuzijazma. Volećete Jagodinu još više leti kad se glavna gradska ulica u delu koji prolazi kroz „centar“ zatvori za saobraćaj posle 19h i postane raj za decu 😉
Prošetajte „bedemom“ (obala reke Belice) od Potoka do Elmosa, popijte pivo iz zidarske flaše kod „Zize“, sa „Ruskog groblja“ gledajte gde je vaša kuća, popijte sok kod „Ratka sodadžije“, na Skveru sedite malo na betonskoj ogradi (ne na kljupi), popnite se na Budžino Brdo „stepenicama“, budite uobraženi jer ne živite u Ćupriji , prođite noću kroz „Vešticu“ (uličica u centru koja spaja Sinđelićevu i Kneza Lazara poznata po slabom osvetljenju),stanite ispred „Pivare“ i gledajte prazne bazene (zamislite da su puni i da se tu kupaju deca), koristite izraze „smejanje“(naglasak na prvo „a“), „bratiću“ (naglasak na „i“), „familije mi“, „jebo te“ (naglasak na „o“), za vežbu naglasaka možete da odgledate klip na youtube „nemušti jezik“ ali bez prisustva dece, pravi vašar je bio ispod nadvožnjaka ka auto-putu (nije bilo nadvožnjaka) i vozio se „zid smrti“,zaposlene u opštini i javnim preduzećima oslovljavajte sa „Palmići“, Končarevo je Praćina, i to je selo, Jagodina je grad, izraz „ko Jagodinu nigde ne nadjo“ odnosi se na ženu koja se zove Jagoda , kad neko umre kažete „otišo kod Svetozara (naglasak na „o“) (Markovića)“, i …..osetite duh Jagodine.
Hvala puno na predlozima, baš ste me oduševili!😊 I hvala svima na dobrodošlici!😊
Da li ste nasli posao pre dolaska ili nakon? I mi planiramo u Jagodini da gradimo buducnost sa dvoje male dece ali se plasimo placanja stana i trazenja posla
Poštovanje. 😊 Poslove smo našli tek kada smo došli. Ima dosta oglasa, ali isto tako smo išli redom i pitali. Ko hoće da radi može prilično lako da nađe posao ovde (u odnosu na neka druga mesta gde nema ni posla ni izbora). Što se tiče stanova, kao što sam rekla i u tekstu, manji stanovi se lako nađu i prilično povoljno. Sa većim ide malo teže.