Ovih dana, Zorka Čordašević jedna od mnogih naših značajnih pesnika u rasejanju priprema svoju novu zbirku poezije „Zvona u daljini“, koja je prevedena na nemački i engleski jezik. Svaki dan njenog života obeležen je stihovima, iako je davno otišla iz zavičaja, stalno mu kroz stihove odaje čast i zahvalnost. Rođena je u Republici Srpskoj ali od 1970. godine živi u Nemačkoj, odakle često učestvuje na pesničkim konkursima i iza sebe ima veliki broj pesničkih zbirki i nagrada. Ali dopustimo Zorki da nam sama kaže kako je krenula Jefimijinim stopama.
Siromašno detinjstvo sa puno ljubavi
Zorka svoju životnu priču počinje od detinjstva, seća se bezbrižnog vremena kada su se svi voleli, a novac nije bio kao danas na prvom mestu, već samo igra. A iz te igre rodila se i poezija.
-Moje djetinjstvo, kao i djetinjstvo mnogih mojih drugarica i drugara, u to vrijeme bilo je siromašno, ali puno ljubavi, pažnje, radosti, vesele igre, svaki dan. Nismo imali puno ali smo i sa malo bili zadovoljni i srećni. Znale su i sitnice da nas obraduju. Kao dijete sam voljela da slušam starije osobe i razne njihove priče, kao i da slušam guslarske pjesme. Još od prvih školskih dana počela sam da pišem pjesme. Moj talenat za pisanje je otkrio moj učitelj Drago Kusturić u drugom razredu i poslao moje radove u dječiji list „Vesela sveska“, koji je izlazio u to vrijeme i dostavljan našim školama. Tad je objavljena moja prva pjesma „Siroče“.
I tako je sve krenulo uzlaznim stazama, pesme su nepresušno tekle iz Zorkine duše, objavljivane su knjige i nizale se nagrade.
-Do sada sam dobila dosta nagrada, svaka mi je na svoj način draga i sastav je mog života. Mnogo puta sam osvajala prva mjesta na različitim konkursima u domovini kao i u rasejanju. Zlatne Orfeje i Zlatne Lire, povelje, plakete, diplome, hvala bogu imam mnogo. Izdvojila bih meni najdraže nagrade. Prva nagrada Jugoslavije, 1975. godine na temu „Moja domovina trideset leta u Slobodi, Vidovdan 2009. Republika Srpska na konkursu „Svome rodu od Kosova do danas“, najbolja rodoljubiva pjesma Evropske novosti, 1997. god, Sija knjiga majke Angeline – Specijalna nagrada Sečanj 2014, kao i Zlatna povelja, „Velika Srpska pesnikinja“ Udruženja Srpskih književnika, Slovenija, 2014.
Kako su se nizale nagrade, tako su se nizali i zbornici ali i samostalne zbirke, pomenimo ih:
-Objavila sam „Semberske suze“ (1997.), „ Rasuto stado“ (1999.), „ Čarobni orkestar“ , poezija za djecu, „ Breze u Zavičaju“ (2001.). Kao i zbirke Haiku poezije „ Dječak i svitac“, „ Semberijski Vijenac“ (2008.) i „ Semberijski slavoluk“, 2013.
Inspiraciju je pronašla u zavičaju. Iako je Zorka davno fizički napustila zavičaj, iz njenog srca on nikada nije otišao, u skoro svakom njenom stihu zapazićete sećanje na zavičaj, na njegovu toplotu, uspomenu, u tome i leži snaga njene poezije, reklo bi se.
-Pišem dječije, ljubavne, rodoljubive, socijalne pjesme, ali po ocijeni kritičara svrstavaju me kao rodoljubivu pjesnikinju. Moje mišljenje je isto tako, da sam u rodoljublju najjača. Milsim da inspiraciju nalazim svuda gdje se god nađem, ali najviše u mom zavičaju iz koga sam davno otišla. Nema određenog mesta ili momenta stvaranja, jednostavno kad se javi muza, tada iz duše navire nešto jače od tebe, što ne može da zadržiš u sebe. Javlja se želja da svoja osjećanja večno zabilježiš ili sa nekim podijeliš. Bar kod mene je tako! U pripremi je nova Haiku knjiga „Zvona u daljini“, prevedena i na njemački i engleski koja treba da uskoro izađe.
Na kraju našeg razgovora Zorka šalje optimističnu poruku, mladim ljudima čije vreme tek dolazi, iz čijih će duša izlazila pesme u čast slavnih predaka.
-Prave vrijednosti će preživeti i trajati, i doći će generacije koje će prepoznati i čuvati ono što je dobro i sveto za srpski narod.
Zahvalili smo se Zorki na razgovoru, poželeli joj još mnogo uspeha na takmičenjima, zamišljeni pred delima ove Jefimijine naslednice, dok u prostoru odjekuju stihovi pesme koju nam čita „Vratiću se, makar s kosom sjedom“:
„Vratiću se, makar s kosom sjedom,
tebi moja – pitoma ravnice,
sve čaire da izljubim redom
i u žitu čile prepelice.
tekst Marko Mirković
