GROB TVORCA SRETENJSKOG USTAVA NIKO NIJE OBIŠAO NA DAN DRŽAVNOSTI!

0

Na dan kada Srbija slavi Dan državnosti, niko od zvaničnika nije obišao grob tvorca Sretenjskog ustava koji se nalazi na Starom groblju u Smederevu…OVO JE tekst posvećen Dimitriju Davidoviću, njegovoj sudbini i dubokim tragovima koje je ostavio u istoriji, novinarstvu, politici, diplomatiji, zakonodavstvu, pa čak i medicini, živeći i radeći u Zemunu, Sremskim Karlovcima, Beču, Kragujevcu, Beogradu, Budimpešti, Kežmeraku, po Austriji, Mađarskoj, Jevropi  i Srbiji, sve do Smedereva gde umire „sahranjen na ledini“, siromašan, zaboravljen, potpuno neopaženo od savremenika i verovatno bez svesti o tome koliko dubokog traga je svojim životom neizbrisivo ostavio –

2303ocpw380h300rs6.jpgSlobodan Jovanović za njega kaže :

„… i on spada u grupu onih istina naivnih, ali dobronamernih Srba iz Austrije, koji su u naš politički život prvi uneli ideju o pravu, i pokušali da od jedne zemlje još primitivne, s patrijarhalnim pojmovima i hajdučkim naravima, načine modernu državu“.

Do Dimitrija Davidovića, jezički običaj je bio da se najviši pravni akt naziva „konštitucija“, a on mu je dao ime „Ustav“. Po danu donošenja 02./15. februar i po prazniku „Sretenje“, taj Ustav se kasnije često naziva i „Sretenjski“. A napisao ga je – Dimitrije Davidović.

Dimitrije je vršnjak i savremenik velikih revolucija.

„Rođen je u Zemunu 12.10./23.10.1789. od oca Gavrila Georgijevića i majke Marije, u jednospratnoj kući koja se danas nalazi na broju 171, na uglu ulice Glavne i Kanalske ulice. Rodio za vreme poslednjeg austro – turskog rata (1788-1791) u periodu kada su austrijske trupe 2490456248898df9c9berq1.jpgtek zauzele Beograd  i u vreme Revolucije u Francuskoj. Njegov otac Gavrilo je bio regimentski sveštenik i kapelan u grčkoj crkvi u Beču i za tu službu odlikovan je posebnim krstom, a vratio se u Zemun u svešteničko zvanje prote. Napustivši kasnije sveštenički poziv, Gavrilo se opredelio za trgovinu.

Dimitrijev deda zvao se David Georgijević (Đorđević) i bio je jedan od poznatijih nastavnika Latinske škole u Sremskim Karlovcima, koju je osnovao mitropolit Pavle Nenadić. Dimitrije je kasnije po najpoznatijoj ličnosti u porodici dedi, Davidu, uzeo prezime Davidović. U petoj godini preležao  je „velike kraste“ (boginje) i  tokom celog života bio nežne prirode i krhkog zdravlja, svetle puti, s ožiljcima na licu usled preležanih velikih boginja i slabog vida. U šestoj godini pošao je u srpsku školu, i u njoj učio do jedanaeste. Završio je srpsku školu i odslušao „nemačku normu“ između 1795.i 1801. godine. Otac Gavrilo rešio je da sinu omogući da nastavi školovanje, pa ga je uputio u Sremske Karlovce, gde je od 1792. godine radila Gimnazija. Pohađao je šestogodišnju gimnaziju, sa pripremnim razredom 1801/2 i tri razreda gramatikalne klase od 1802. do 1805. godine i dve humanitarne klase od 1805. do 1807.godine.

U Sremskim Karlovcima je s uspehom došao do kraja poslednjeg razreda, šestog, kada je, zbog jedne paškvile (pogrdnog, satiričnog pisma), izazvao sukob sa mitropolitom Stevanom Stratimirovićem i profesorom Gavrilom Hranislavom. On je u pismu (knjižici) u satiri u zajedljivim stihovima izvrgao ruglu profesora Hranislava. Zbog tih ozlogašenih „knjižica“ isključen je iz škole i tom prilikom dobio i deset udaraca korbačom. Odlazi  na sever, u nameri da dovrši svoje školovanje. U Kežmeraku je završio prvu, a u Pešti drugu godinu filozofije na Liceju 1809. godine. U Kežmeraku i Pešti bio je školski drug i veliki prijatelj sa budućim tvorcem srpskog romana, studentom prava Milovanom Vidakovićem.

Davidović je završio drugu godinu filozofije i upisao medicinsku školu u Pešti. Kada je imao dvadeset i dve godine završio je treći razred lekarske škole 1812. godine, tada je preveo i štampao „Ajzemanovo nastavlenije k blagonaraviju„, brošuru malog formata namenjenu deci. U Pešti je sa njim učio medicinu i  Dimitrije Frušić sa kojim je pohađao Karlovačku gimnaziju. U jesen 1812. iz Pešte Davidović i Frušić odlaze u Beč da nastave sa učenjem medicine i steknu „gradus“. Ali, Davidović se odmah po završetku prvog semestra brzo razočarao u studije medicine, koje nije nikad završio.

Na Frušićevu ideju da pokrenu izdavanje novina, Davidović je oduševljeno reagovao. Dva studenta medicine, brucoši, Dimitrije Davidović i Dimitrije Frušić, podstaknuti Jernejem Kopitarom, podneli su 2.februara 1813. godine Vrhovnoj policijskoj upravi u Beču zahtev za izdavanje novina. Međutim, kancelar Meternih odbio je njihov zahtev zbog ratovanja u Srbiji i sporova u vezi sa njenim statusom. Na Kopitarov nagovor, oni su se obratili 10.marta 1913. godine lično caru Francu, dobili carsku saglasnost, a posle policijske provere i pozitivno rešenje 26.aprila 1813. godine. Prvi broj izašao je iz štampe 23.avgusta 1913. godine pod nazivom Novine serbske iz carstvujućeg grada Vijene. Od 1816. godine štampane su pod skraćeni nazivom – Novine serbske. U početku su štampane svaki dan sem nedelje i praznika, a od 1817. do 1822. godine dva puta nedeljno.“

Davidović je u Beču, pored prvih srpskih novina od 1815. do 1821. godine izdavao i almanah „Zabavnik“ sa puno razno-raznih zanimljivosti i priloga iz svih oblasti. (nešto kao „Politikin Zabavnik“ danas)

Pored ličnih sposobnosti i znanja, pokretači novina su imali i ugovore za 1000 pretplatnika na list u narednih šest godina, a i novine su bile pisane „običnim, bližim govoru“ srpskim jezikom nego njihova „prethodnica“ SLAVENO-SERBSKIJA VJEDOMOSTI“ Stefana Novakovića i braće Merkides. U Dimitrijevim „Novinama serbskim“  i Vuk Stefanović Karadžić objavljue svoje polemičke tekstove o reformi jezika. Jovan Skerlić će (mnogo kasnije) o novinama pisati vrlo pohvalno, a prota Matija Nenadović mu pomaže i skuplja pretplatnike i oglase za list. Prijateljstvo s njim, Dimitrija dovodi u Kragujevac i neposredno posle toga austrijske vlasti gase novine 16. marta 1822. godine, a ubrzo nakon toga „srpski intelektualni krug“ se seli iz Beča u Peštu (gde 1826. godine osnivaju Maticu Srpsku, danas sa sedištem u Novom Sadu)

Dolaskom u Šumadiju, Dimitrije stupa u službu kod Kneza (Knjaza) Miloša, i sve do „nemilosti i otpusta“ radi razne vrste poslova, od toga da je knežev sekretar, preko obavljanja diplomatskih zadataka, sve do postavljanja na mesto „popečitelja“ (ministra).

Kada je u Beogradu počela s radom „Knjaževska srbska knjigopečatnja“ – kasnije Državna štamparija, Davidović sa Miloševom dozvolom 23. marta 1832. godine objavljuje „Probni broj“ svojih budućih novina. Konačno „NOVINE SERBSKE“ počinju da izlaze redovno posle dve godine u Kragujevcu gde je premeštena beogradska štamparija, odnosno 5. januara 1834. godine. To su bile PRVE novine na tlu Srbije.

(„Obično se „kao prve“ navode i Orfelinove, u Veneciji je 1768. godine, Zaharije Stefanović – ORFELIN pokrenuo naše prve novine pod imenom „SLAVENO SERBSKI MAGAZIN“.

Orfelin je bio pesnik, publicista, istoričar, izdavač, grafičar, rečju čovek široke kulture i znanja, i imao je prosvetiteljskog duha i žara, kao i sasvim određene ideje i ciljeve zbog kojih je pokrenuo novine. Osnovna želja mu je bila da znanje postane zajedničko blago svih ljudi a ne samo onih malobrojnih koji su ga sticali putem debelih i često nerazumljivih knjiga. Na žalost, iako je imao veoma ambiciozne planove, Orfelin je izdao samo prvi i jedini broj ovog časopisa. Ali, i taj jedan broj bio je dovoljan da znameniti Dositej Obradović i Orfelinu zapiše: „Gonjenije silnijih i sitnijih od njega nije njega moglo uplašiti. Gvozdene verige siromaštva i oskudnosti nisu kadre bile svezati ruke njegove, da on opite dobro što ne piše.“)

Dimitrije je prvo bio sekretar kod kneževog brata Jevrema Obrenovića, pa učitelj Miloševe dece, a zatim postaje čovek od posebnog poverenja i samog kneza. Bio je ne samo knežev lični sekretar, već i njegov diplomatski izaslanik u misijama u  Carigradu (1829, 1831, 1833), zatim ministar policije, inostranih dela, pa prosvete.

srbske.jpgGodinu dana nakon pokretanja „svojih“ novina, Dimitrije Davidović ima priliku da u njima objavi vest i „Knjažev ukaz“ o usvajanju prvog Ustava kojeg je sam napisao, po ugledu na švajcarski i francuski i koji je bio na snazi svega par nedelja, pa Kneževom odlukom ukinut, jer su i Austrija i Rusija i Porta smatrale da tadašnjoj Srbiji „Ustava nikako i ne treba“. Dve godine nakon ukidanja „Sretenjskog ustava“ i ponovnog uspostavljanja Kneževe samovolje, Srbija će Hatišerifom dobiti takozvani „Turski ustav“ po kojem će, nakon dinastičkih smena, ustavobranitelji „vladati“ nekih dvadesetak godina.

Priče (ali i istorijski izvori) kažu da Knez Miloš, po ukidanju Ustava,  sasvim gubi do tada  neograničeno poverenje u Davidovića i da nad novinama zavodi cenzuru a za prvog cenzora određuje Lazu Teodorovića, tadašnjeg Ministra pravosuđa i prosvete. U Odredbi o cenzuri pisalo je :

„Da se ništa u novine ne stavlja što bi bilo kao primječanije sopstvenog samog našeg novinara o politiki i postupku stranih država.“

Davidović i dalje jedno vreme vodio novine, ali kada je objavio vest o bolesti starijeg Miloševog sina Milana, sukob između njega i Kneza se zaoštrio i Miloš uklanja Davidovića iz novina i sa svih drugih državnih poslova. Ipak, izgleda da je Knez “ po dobru“ zapamtio Dimitrija, njegov „učinak“, znanje, iskustvo, umešnost i obrazovanje njegove dece. Verovatno je mogao, bez ikakve opasnosti ili kazne da ga likvidira, ili pošalje u inostranstvo, ali nije to učinio već ga šalje  u Smederevo, daje mu kuću u centru grada, imanje sa 60 stabala šljiva i 300 zlatnih groša godišnje.

U Smederevu Dimitrije umire, sam, nadživevši ženu i decu i „biva sahranjen na ledini“, 25. marta 1838. godine, a da niko u Srbiji skoro za njegovu smrt nije ni znao

Prilično ga se sporo još uvek „prisećamo“, znajući tačno ili bivajući zainteresovani šta je sve i kako za života uradio, čini mi se, kao i Dositeja Obradovića i drugih sličnih njima dvojici koji su za „svog vremena“ radom, sopstvenim znanjem  i prosvetiteljstvom zaslužili i naše sećanje i poštovanje.

b92 BLOG

http://blog.b92.net/text/7596/Dimitriju-s-postovanjem/

Na dan kada Srbija slavi Dan državnosti, niko od zvaničnika nije obišao grob tvorca Sretenjskog ustava koji se nalazi na Starom groblju u Smederevu.

grob-iz-daleka diitrije davidovica

grob dimitrija davidovicawww.ebranicevo.com

Prethodni tekstIZLOŽBA SLIKA JOVICE JOVANOVIĆA U BEČU!
Sledeći tekst„TABANE 1970“ DOBILO ČAK 12 POJAČANJA

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas da unesete ime