ŽENE FUDBALERA, BILJANA PETROVIĆ: ZNAM I ZA MRAK I ZA SJAJ

1

Biljana i Ivan Petrović (31) zajedno su već 14 godina, poslednjih pet su u braku. Imaju dva dečaka Strahinju (5) i Nemanju (3). Sada žive na Tajlandu pošto su zbog Ivanovog profesionalnog fudbalskog angažmana, živeli u Teheranu gde im se stariji sin i rodio. Oni su divna porodica, ali da li je sve tako sjajno kao što se misli kod nas? Da li je samo glamur i lepota ono što prati žene fudbalera u inostranstvu ili ti životi nisu tako savršeni? Puni smo predrasuda, nespremni da zagrebemo površinu…

19

,,Dok sam se prošle godine spremala da odem kod Ivana koji je tada igrao u Bangkoku, jednog popodneva sam sasvim slučajno otkrila neku promenu na levoj dojci. Odmah sam otišla u privatnu ordinaciju, mamografija mi je dala benignu ocenu. Pao mi je kamen sa srca ali nešto mi nije dalo mira, javila sam se hirurgu dr Vanji Mihajlovu, mada moram da kažem da mi je dr Nešić izrazila prva sumnju da se tu radi o malignom tumoru. Dr Mihajlov i ja smo zajedno odlučili da se to izvadi. Otišla sam u bolnicu, relaksirana s mišlju da vadim nešto poput ciste, da ostajem jedan dan u bolnici i za nedelju dana odlazim kod supruga sa decom. Nalaz je stigao istog dana, malo posle buđenja iz anestezije. Radilo se o duktalnom invanzivnom karicnomu. I to ne jednom, nego tri, počinje priču Biljana.

181

Ona je doktor, završila je medicinski fakultet sa prosečnom ocenom 9,6, mlada žena koja ima visoko razvijenu svest o važnosti prevencije, ide na redovne preglede…Bilja je rano ostala bez majke, bila je devojčica od 10 godina. Imala je težak život
,,Mama je umrla rano, imala je ginekološki problem ali to nema genetske veze sa mojom bolesti. Danas, iz ove perspektive mogu da pričam o svemu što mi se dogodilo. Ni jednog trenutka nisam bila ljuta što baš meni da se desi. Ustvari, danas mogu da kažem da sam bila blagoslovena. Drugačije ne bih mogla da saznam, ni jedna metoda, pošto sam radila i krvnu sliku i tumor marker, ne bi pokazale invanzivni karcinom. Prošla sam hemoterapije, četiri sam imala ovde, isto toliko u Kragujevcu. Izgubila sma kosu, strašno povraćala, prošla kroz lični pakao. Pritom sam sve vreme bila sa decom, ni jednog momenta nisam bila izolovana. Imala sma ogromnu pomoć Ivanovih roditelja. Sve sam na nogama progurala. Onda je usledilo zračenje. Sada primam skupu terapiju zbog koje jednom mesečno dolazim u Srbiju.

3

Biljana kaže da smo kao narod sklon da se stalno žalimo na sve i svašta i da nismo svesni šta imamo.
,,Cena prosečnog citostatika za jednu terapiju koju pacijent dobija je od 1.000 do 3.000 dolara, bilo gde u svetu. Lek koji ja sada primam, a imam 18 ciklusa, košta 3.000 dolara. Kod nas to pokriva zdravstveno osiguranje. U svetu se to plaća, posebno u Americi. Stalno kukamo na naše zdravstvo, a ipak, pogledajte koliko je to u svetu skupo. Nezahvalni smo i imamo tu uređenu kivnost na sve i svašta. To je naša rana i naš teret, ozlojeđenost, kaže Biljana.

 

 

 

 

Ivan je u tom periodu kada je bolest otkrivena dobio drugi angažman i to je bio Tajland. Njihova zajednička odluka bila je da tu ponudu prihvati i da svi zajendo odu.

13
,,Da sam mogla da biram bolju zemlju za oporavak, ne bi postojala. Tajlanđani imaju odličnu životnu filozofiju. Kod njih nećete čuti da se neko na ulici svađa. Vidite prodavca sokova na ulici, on sedi mirno ceo dan, proda dva soka, ode i sutra dolazi ponovo. On nije ogorčen jer je prodao dva soka. Mnogo sam naučila od njih. Oni drugačije vaspitavaju decu, za njih je dete – dete. Oni na decu ne vrše pritisak kao mi, dete kada vrišti zbog igračke, oni ga ne tuku i ne urlaju, jer to su dečja posla. Oni žive mnogo rasterećenije od nas. Kako izađem s aerodroma smeta mi ,,ne da mi se, ne mogu, smara me,,. Na Tajlandu niko ne trubi u saobraćaju, truba ne postoji! Na rasrsnici svi stanu iako imaju prvenstvo. Volela bih da i mi u Srbiji živimo na taj način.

 

Strahinja se rodio u Teheranu i Biljanu za Azijate vežu najdivnije uspomene, suprotno predrasudama koje su uvrežene u našem mišljenju.
,,Azijati su ljubazni, gostoljubivi, divni. Stekla sam i u Teheranu i u Bangoku prijatelje za ceo život. Sve što mi mislimo o muslimanima i sve što oni misle o nama, pravoslavcima, je pogrešno. U Teheranu se devojke danas oblače modernije nego mi u Evropi. Marama i mantil je modni detalj. Maramu nose na punđi, više kao ukras. Izuzetno su jako našminkane tokom celog dana. Vrlo je važno da su obrve sređene, estetska hirurgija je neverovatno zastupljena. Oni porodično idu na botoks, mama, tata, deca. Mislim da je Iran prva zemlja u svetu po operacijama nosa. S druge strane imam prijateljicu koja ni pred ocem ne skida maramu. U Iranu se mogu venčavati rođaci ali prvo moraju da urade genetsko testiranje. Kod njih je brak među srodnicima dozvoljen, priča Biljana o načinu života u Iranu.

15

Ivanu u novembru ističe ugovor sa klubom u kome igra, Nakhon račhasima. On bi voleo da se vrati jer jako voli Jagodinu, dok bi Biljana volela da život organizuju na Tajlandu.
,,On je od 15. godine po svetu, nedostaje mu grad, mir, život u jednom mestu. Ja bih volela da ostanemo tamo, jako mi prija njihov način života. Bog mi je u pravom momentu poslao odlazak na Tajland. Nekada sam bil amnogo nervoznija, danas sam od njih naučila mnoge životne lekcije. Ne reagujem na stres kao nekada, mirnija sma, naučila sma d auživam u sitnim stvarima i da budem beskrajno zahvalna na svemu, kaže Biljana.

 

 

 

Ona svakog meseca 16 sati leti do Beograda a zatim putuje do Jagodine gde nastavlja lečenje i borbu. Njen mir, zahvalnost i ljubav koju širi, razbiće svaku predrasudu a posebnu onu o ženama fudbalera, plastičnim, razmaženim lutkama kojima je jedino interesovanje garderoba i nakit. Ova žena, majka, prijatelj, borac je – uzor. Pravi.

28

GDE JE 8.000 DOLARA ZA POPLAVLJENE?
Ivan Petrović je uz pomoć svojih saigrača organizovao humanitarnu akciju ,,Tajland za Srbiju,, posle majskih poplava kada je skupljeno oko 8.000 dolara.
,,Majice sa natpisom za pomoć Srbiji i brojem telefona su se prodavale na dve uzastopne utakmice, na jednoj je bilo skoro 30.000 ljudi. Postavili smo kutije gde su ubacivali novac. Tajlandska najkvalitetnija firma ,,Varex,, je štampala majice. Mi smo razmišljali kome da pošaljemo novac, oko 8.000 dolara i odlučili smo se za Crveni krst Srbije kao relevantnu ustanovu za humanitarnu pomoć. Ja sam poslala dva mejla na zvanične ,,donacije,, i jedan na zvanični kontakt. Poslali smo novac i nama se niko ne javlja dve nedelje! Niko nam ne odgovara na mejlove. Posle nekoliko nedelje stigao nam je neki povratni mejl kako oni nisu mogli da povežu mejl sa novcem što je nemoguće jer se vidi da je novac stigao s Tajlanda, ime čoveka koji je poslao nalazi se i u mejlu. Ne znamo dalji tok novca ni šta se dogodilo. Niko nam nikada nije zvanično odgovorio na to, kaže Biljana.

29

1117

tekst Anita Mitrović, foto Nenad Đukić, privatna arhiva

Prethodni tekstODLUKA O SELEKCIJI OVOGODIŠNJIH „DANA KOMEDIJE“ U PETAK
Sledeći tekstPUKLA CEV U JAGODINI

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas da unesete ime