„Preživeti u Jagodini“ – Dva meseca kasnije

0

Znate ono nepisano pravilo da što više upoznaješ nekoga ili nešto, menjaš mišljenje o njemu? Prošlo je više od dva meswca kako smo se doselili ovde. Šta se promenilo? Mnogo toga i ništa istovremeno. Koliko se moje mišljenje o Jagodini promenilo? Rećiću to ovako: svakog dana sve je jači osećaj da sam kod kuće.

Za ovo vreme upoznali smo grad, znamo prilično dobro da se snađemo među jagodinskim ulicama. I nakdraže mi je da idem pešaka.

Otkrili smo u međuvremenu i Rusko groblje. I znate šta? Dopalo nam se! Ima još tu mesta za uređivanje, ali mi smo navikli na život na selu i šetnju po šumama, tako da nam svaki kutak zelenila u gradu i tek kako znači.

Deca su se navikla i u potpunosti uklopila. Sviđa im se ovde. Devojčice su se navikle na vrtić, nove vaspitačice i drugare. Dečak na školu, koja je potpuno drugačija od njegove prethodne.

Posetili smo i zoološki vrt. Mali i ušuškan, a ima popriličan broj životinja. I da, neke od onih „mojih“ iz Beograda su tu. I eto kako život piše romane: tog pantera sam kao bebu čuvala, hranila, igrala se sa njim. Odveli su je u Jagodinu i više ga nisam videla. A sada, mnogo godina kasnije, ona je tu. I ja sam tu. I idem da je obiđem i vidim sa svoje četvoro dece. Slika koju nikako nisam mogla da zamislim kada sam tom istom panteru davala da pije mleko na flašicu.

Konačno smo počeli da upoznajemo ljude, tako da sada imamo i nekoga koga možemo da nazovemo drugarom. Mada i dalje ima i onih koji nas gledaju ispod oka, kao da smo im nešto oteli.

Primetila sam još jednu stvar: Jagodinci su veoma opušteni i uglavnom imaju smisao za humor. Vredni su i ne žale se mnogo. Pričam o ovima koje poznajem. I sve u svemu lepo je naći se u njihovom društvu.

I muž i ja radimo. I od naših primanja, koja istina za volju nisu bog zna kolko velika, možemo sasvim solidno da živimo i preživimo: on, ja i četiri deteta.

Jedini problem koji imamo je pronalaženje kuće. Shvatili smo da u stanu veoma teško funkcionošemo, jer su deca navikla na dvorište. Tako da pokušavamo da nađemo neku veću kuću, ali ponuda je veoma slaba. Kao što sam i pisala u nekoj od prethodnih kolumni, garaonjera i jednoaobnih stanova ima mnogo, ali veći stan ili kuću je teže naći.

Kako izgleda jedan naš dan? Ujutru svako ide na svoju stranu: muž na posao, dečak u školu, devojčice u vrtić, ja i beba gde nas obaveze odnesu. Nekim danima je to rađenje priča za portal na terenu, nekim danima je samo relacija prodavnica-kuća. Oko 4 smo svi ponovo na okupu i popodne uglavnom šetamo.

Ovih dana nam je Potok izuzetno interesantan (u redu, znam da sad među vama ima i onih koji će u sekundi navesri milion razloga zašto je Potok loša stvar ili zašto ne valja ili je dosadan, ali nama je prelep). I mislim da ćemo vrlo uskoro početi sa sezonom piknika i baš se radujem tome.

I znate šta? Koliko god pojedini ljudi govorili loše o ovom gradu, nama se sve više sviđa. Prošlo je neko vreme od dolaska u Jagodinu i ja još uvek mislim da nismo pogrešili. A još kad dvoipogodišnja ćerka posle neke dogodovštine kaže: „Vojim Jagod’nu! Epa Jagod’na!“, znam da smo napravili odličan izbor!

Prethodni tekstSvetlana Bojković pridružila se protestu (VIDEO)
Sledeći tekstDemantovano da su odbornici SNS bili zaključani u zgradi, neki izlazili u toku noći da se presvuku, odmore i pomuzu krave

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas da unesete ime