OTVORENO PISMO JEDNOG NAUČNIKA IZ SRBIJE

3

Piše: dr Srđan Jovanović

Znate li one članke koje s vremena na vreme iskoče u medijima, one u kojima se velikim slovima ispisuje kako diplomirani stručnjak nema posao, kako je student odmah posle studija pobegao glavom bez obzira i zemlje, kako je osoba sa fakultetom morala da se zaposli kao čistačica, kako su stručnjaci čekali godinama da nađu posao i potom pobegli iz Srbije glavom bez obzira, a javnost je naoko frapirana… znate? Ovih godina iskaču makar jednom nedeljno, a Srbija je druga u svetu po odlivu mozgova – jasno je da će ubrzo biti i prva.

Evo, primera radi, ja nemam posao u Srbiji, niti ću ga ikada imati, osim ako na vrbi rodi flaširani cabernet sauvignon.

Da se predstavim; ja sam dr Srđan Jovanović, doktor istorijskih nauka, magistar evropskih studija i diplomirani filolog (titulu doktora i magistra sam stekao u Češkoj). Predavao sam i istraživao, bio tražen godinama na mnogim evropskim univerzitetima i istraživačkim institucijama, poput Palackijevog univerziteta u Češkoj, Univerziteta u Košicama u Slovačkoj, Bolonjskog univerziteta, Novoevropskog koledža u Bukurešti, Šehir univerziteta u Istanbulu. Dobio sam mnoge grantove tokom svoje karijere, od granta Češkog ministarstva prosvete, preko granta Slovačke akademske informativne agencije, do granta Turskog naučnog i tehnološkog saveta i stipendije Švedskog instituta. I to je samo deo moje biografije. Govorim tečno srpski, engleski, češki i švedski, služim se ruskim i nemačkim, objavio sam tri knjige i mnoge akademske, kritičke i polemičke članke širom sveta. Osnovao sam dva naučna žurnala (od kojih je jedan, Humanicus, označen od strane Narodne biblioteke Republike Češke kao publikacija od značaja za češku kulturu). I još mnogo toga.

Nikada nisam bio zaposlen u Srbiji.

Prošle godine sam otišao da se prijavim na jedno radno mesto na FPN-u. Morao sam da se prijavim za poziciju asistenta jer nemam novca za nostrifikaciju doktorata i odgovarajuću docenturuRekli su mi da već sutra mogu da preuzmem dokumentaciju nazad, pre samog izbora u zvanje, pre selekcije kandidata – toliko se dobro znalo da nemam šanse, jer su sve pozicije već unapred popunjene. Jednom drugom prilikom (druga prijava) nisam ni odbijen – prosto mi nisu ni odgovorili, stavljajući me u jedan neverovatan degradirajući položaj, ignorišući me kao da ne postojim. Osobe koje su primljene mom nivou struke nisu ni do kolena. Jedna druga istraživačka institucija mi je rekla da želi da me primi, ali da su im ruke vezane bez povezivanja sa uticajnijim ljudima.

Prijavio sam se i na projekat Ministarstva prosvete za „povratak stručnjaka iz inostranstva“. Sve što je Ministarstvo uradilo je postavljanje imena naučnika na website ministarstva, čime je „preporučilo“ univerzitetima i naučno-istraživačkim institucijama da nas zaposle. Probao sam i sa ovom preporukom da se zaposlim. Kako sam samo naivan bio.

U Srbiji sam bio neprekidno okružen neverovatnom količinom amaterizma. Što se tiče nauke – moje struke – mogu samo da ponovim reči pokojnog Ljubiše Rajića koji je vrlo jasno rekao da neki redovni profesori ne bi trebalo ni kao portiri na ulazima fakulteta da rade. Neki su i nepismeni, a veliki broj nema nikakvog pojma o oblastima iz kojih imaju „doktorate“. Neki tu i tamo iskoče u medijima na osnovu vesti da niko od studenata nije uspeo da položi njihov ispit. I uz sve to, ja ne mogu nikako da se zaposlim. Broj ljudi koji znaju svoj posao na univerzitetima se može nabrojati na šake dve ruke. U isto vreme se neprekidno servira javnosti kako je „teško“ srediti univerzitete, kako to nije „lak“ posao – sve je ovo notorna glupost. Poznajem rad univerziteta u najsitnije detalje i znam više nego dobro šta i kako treba da se popravi. Univerzitete u Srbiji je moguće popraviti za najmanju mernu jedinicu koja u okviru ovih institucija postoji – za samo jednu školsku godinu. Problem je u tome što nikoga nije briga, od onih koji na univerzitetima rade – te se profesionalnosti plaše, jer bi onda svi videli koliko su i sami neprofesionalni – do većine građanstva, kojima je važnije znati čije starlete zadnjica je veća. Kad god vam neko kaže kako je bilo šta „suviše teško“, znajte da ne govori istinu, već da ne zna šta radi ili ne želi da radi. Kada se stavi pravi čovek na pravo mesto, sve je lako.

Tokom 2014. godine sam smršao pet kilograma, jer sam istrošio skoro svu ušteđevinu koju sam imao, pokušavajući tokom više od dve godine da se zaposlim u Srbiji.

Ove godine sam finalno i zanavek napustio zemlju. Želeli su me na drugim mestima. Na nekoliko njih, tačnije. Nisam imao više novca ni za hranu, izbora nisam imao. Moja verenica i ja želimo decu i nismo poremećeni da to pokušamo da uradimo u Srbiji. Umrlo bi dete od gladi.

Možda je nekima toliko dobro da im se plače, ali ja da plačem više ne mogu i neću.

Srbija me je isterala, vi ste me isterali.

Sad berite kožu na šiljak, i živite kako ste zaslužili.

http://www.novastranka.rs/novi-blog/otvoreno-pismo-jednog-naucnika-iz-srbije

Prethodni tekstMUZEJ NAIVNE I MARGINALNE UMETNOSTI DO NEDELJE IMA POSEBAN PROGRAM, POSETITE GA!
Sledeći tekstZAMENA ASFALTA U SVILAJNCU

3 KOMENTARA

  1. ne kapiram samo zasto je ovo blog na sajtu stranke Zorana Z… Sami ste rekli da treba veza, da nista ne moze bez politike, a prvi ste se uhvatili za stranku i opredelili? Da je Zoran Z, na vlasti verovatno biste dobili posao, ali zato sto pisete blogove za njegov sajt a ne zato sto ste strucnjak…. Eto toliko….

  2. Odgovor na komentar „neko“. Ako si iz celog ovog teksta izvukao samo taj komentar, svaka ti čast. Da li čovek u Srbiji SME da se opredeli i za jednu drugu stranku osim vladajuće? Gde je sloboda političkog opredeljenja. Nije isto biti u nekoj stranci zarad želje, ideja i slaganja sa programom te političke stranke i biti u stranci samo zarad položaja i posla. Dotični ako se opredelio za stranku to je uradio iz lične želje, to je njegovo lično opredeljenje i u to ne treba niko da ulazi.

    Potpuno si promašio poentu celog teksta, namerno ili nenamerno zbog svoje funkcionalne nepismenosti. Ali jasno je da u svakom slučaju nisi iskusio niti barem pokušao da razmisliš o tome kako je nekome ko je završio fakultet i stekao odlično znanje iz svoje oblasti a nema posla, već ga amateri „prestižu“ na raznim stranama.

    U zemlji u kojoj je vladajuća stranka nastala tako što se ocepila od jedne druge stranke i potpuno promenila političke ideje i mišljenja i pritom u sebe primila podosta preletača – sigurno je da nema mnogo (ili nema uopšte) ljudi koji će mariti za nečije zvanje i nečije doktorate i tome slično.

    • A u kojoj to stranci ima onih koji se brinu za necije zvanje i necije doktorate (osim ako nisu clanovi doticne stranke), a doktorirali na Megatrendu i slicnim „univerzitetima“, obzirom da su nam lideri stranaka, (cast izuzecima) polupismeni kreteni koji nemaju ni dana staza u struci, koji su nesposobni da se iskazu u svojoj struci i beze u politiku. Pogledajte skupstinu, ko sedi u onim klupama ili oni koji iza sebe imaju nekoliko upropastenih firmi ili oni koji nikad nista nisu radili. Sve dok su nam na vlasti raznorazni sarlatani koji su nakupovali diplome bice nam ovako, a i sve dok nam taj mladi uceni svet bezi iz zemlje bez borbe za svoje mesto u ovom drustvu nece biti boljitka. Obzirom da nam lazni doktori nauka sede u vladi a pravi doktori nauka beze iz zemlje. Zato pozivam te mlade, ucene ljude da uzmu stvar u svoje ruke i zbace ovu bagru sa vlasti i izbore se da ova zemlja stane na zdrave noge i krene napred.

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas da unesete ime