“NajsigurnijI način da ne postaneš vrlo nesrećan je taj da ne zahtevaš da budeš vrlo srećan. “ Šopenhaer
Da, ako uspete da čujete sebe, i druge oko sebe, vrlo lako doći ćete do zaključka da su ljudi, uključujući i Vas same, poprilično nesrećni. S druge strane, čini mi se da u čitavoj istoriji ljudskog postojanja nije bilo da je bilo ovakvog imperativa sreće. Čovek koji pokaže svoje emocije, koje odudaraju od propisane doze sreće, tretira se kao bolesnik. Tu su čitavi timovi stručnjaka, popularne emisije, gomila literature i lista hemijskih preparata koji postoje samo zbog toga – da Vi budete srećni.A, opet, niste. Mora da je problem u Vama?
Šta ljude čini srećnim ? Bolesnika – zdravlje, onog ko je sam – da pronađe sebi druga, nezaposlenog – posao . . . Dakle, mislimo da je sreća uvek u onom što nam nedostaje. Da li je? Koliko ljudi poznajete, a da su bili bolesni, ozdravili i posle nekog vremena zaboravili da je upravo to ozdravljenje trebalo da bude njihov stalni izvor sreće ? Ja ih znam nekoliko.
Zašto je sreća uvek tamo negde ? I to u civilizaciji koja ima čitavu industriju sreće. Da se ovaj tekst ne bi pretvorio u seminarski rad iz filozofije, neću ni da pokušavam da odgovaram na ovo pitanje. Neću ni o tome kako je sreća u malim stvarima . Smatram da je nepristojno i licemerno da pominjem kako su materijalna dobra isprazna, u zemlji u kojoj trećina stanovništva gladuje. Bukvalno gladuje. Podeliću sa Vama samo par nekih zaključaka do kojih sam došao razmišljajući na temu sreće.
Prvo – ne zavaravajte se, nikad nećete biti srećni. Bar ne trajno srećni. Sreća nije stanje, osim ako ne poludite. Ono, baš pravo poludite. U tom slučaju stanje sreće možda i postoji, mada ni to nije sasvim sigurno.
Drugo – parafraziraću jednu rečenicu reditelja Gorana Markovića – Nisu Česi kulturni zato što su bogati, nego su bogati zato što su kulturni. Narod, vast i pojedinci koji za kulturu nemaju vremena ni intersovnja, završavaju u sengrupu u kakvom smo mi već par decenija. Zamlja koja doživljava kulturu kao nešto nejestivo, nepotrebno i dosadno, nema čemu da se nada.
Kakve ovo veze ima sa srećom ? I tek kakve. Manifestacija sreće je radost. Radost življenja, davanja, saznanja, primanja, deljenja. Postoji i radost stvaranja, nešto što čoveka potpuno ispunjava jednom posebnom vrstom sreće. Tu radost stvaranja Stvaralac deli sa publikom i ona se širi. Postaje opšte dobro. Čini Vas saučesnikom u nečem lepom, plemenitom, dobrom. Čini Vas radosnim i pomalo srećnim. I znate šta još? Da bi se konzumirala kultura, nije neophodno da izvođač bude polugo, nepismen i radodajka. A, od konzumenta se ne zahteva da bude urađen ili naliven alkoholom do krajnika. Sasvim dobro funkcioniše i bez toga.
Ne znam da li sam Vas ubedio u korelaciju sreća – kultura, ali možete da napravite mali test. Pročitajte današnje najtiražnije novine i pogledajate najgledanije televizijske emisije. Ako se posle toga osetite, bar malo, srećnijim . . . zaslužujete život kakav živite.