ZAPISI IZ PRIZEMLJA: PUTOVANJA

0

Stiže  nam  preuranjeno  leto, što  sa  sobom  donosi  i  neke  teme  i  rezmišljanja  koja  se,  uglavnom,  vezuju  za  ovo  doba  godine.  Jedna  takva  tema  je  i  putovanje.  Na  žalost,  današnji  pojam  putavanja  je  toliko  sveden,  predvidiv  i  pomalo  dosadan,  da  i  nije  vredan  neke  posebne  pažnje.  Sve  ono  što  je  imalo  draž  putovanja  prepušteno  je  turističkim  agencijama.  Vaše  je  da  spremite  pare  i  pasoš.  I  da  se  žalite  ako  niste  zadovoljni  smeštajem,  uslugom,  prevozom,  hranom,  bojom  peškira  ili  ako  hotel  za  koji  ste  uplatili  uopšte  ne  postoji.  Što  nije  redak  slučaj  kad  su  domaće  agencije  u  pitanju.

Putovanje  je  sve  manje  izazov,  avantura,  put  u  novo  i  nepoznato.  Odmor,  provod  i  šoping  danas  određuju  gde  se  putuje  i  zašto.  Možda  bi  izlazak  iz  okrilja  turističkih  agencija  doneo  previše  nepoznanica,  nerviranja  i  gubljenja  vremena,  a  možda  bi  jedan  takav  pokušaj  promenio  svašta  u  vašim  životima?  Ko  će  ga  znati?

Kroz  čitavau  istoriju  čovečanstva  putovanja  su  podrazumevala  pomalo  mistike.  Otac  Naroda,  kako  zovu  Avrama,  kreće  na  dugo  i  neizvesno  putovanje  vodeći  svoje  pleme  u  daleku  Obećanu  zemlju.  Buda  u  29.  godini  života  napušta  porodicu  i  dom,  odlazi  na  putovanje  koje  će  mu  doneti  prosvetljenje.  Muhamed  je  takođe  na  putu  kad  mu  se  javlja  arhanđeo  Gavrilo  i  poziva  ga  za  božjeg  proroka.  Apostol  Pavle  na  putu  za  Damask  sreće  vaskrslog  Hrista  i  doživljava  radikalni  preobražaj.  Od  gonitelja  Hrišćana,  postaje  jedan  od  najodanih  sledbenika  Hrista.  Od  Savla – Pavle.  Ovo  su  samo  neki  od  poznatijih  primera  u  kojima  je  putovanje  menjalo  istoriju  sveta  i  civilizacija.  Nije  ni  čudo  da  mnoga  od  tajnih  društava  u  svojim  obredima  inicijacije  imaju  baš  taj  momenat –  putovanje.

Putovanje  je  značilo  otkrivanje  sveta,  susret  sa  drugim  i  drugačijim,  ali  i  otkrivanje  sebe  i  svojih u  tim  susretima.  Putovanja  su  bila  rizična,  tajnovita,  neizvesna,  a  opet  tako  privlačna  i  zavodljiva.  Zato  su  nekad  samo  hrabri  i  odvažni  kretali  na  put  u  nepoznato.  Setite  se  samo  Kolumba  i  Marka  Pola.  Da  nije  bilo  njih,  neko  drugi  bi  se  odvažio  da  traži  nove  puteve,  ali  ko  zna  kad.  Bez  njih  sadašnjost  svakakako  ne  bi  bila  ovakva  kakvu  je   poznajemo.  Da  li  je  to  bolje  ili  gore,  procenite  sami.

Neko  prošlogodišnje  istraživanje  je  pokazalo  da  su  Srbi  narod  koji  najmanje  putuje,  bar  što  se  tiče  evropskih  naroda.  Naravno,  prvi  komentar  na  ovo  bio  bi :  „ Pa,  kad  nemamo  pare. “  Ali,  nisam  siguran  da  je  to  jedini  razlog.  Mnogi  od  nas  se  sećaju  vremena  kad  smo  živeli  od  Titovih  kredita  i  kad  su  se  svakomalo  delili  viškovi  po  samoupravnim  preduzećima.  Jesu  li  ljudi  tada  više  putovali?  Mali  broj  njih  jeste.  Uglavnom  su  te  pare  išle  na  to  da  se  dozida  još  jedan  sprat  na  kući,  koji  će  zauvek  ostati  prazan  i  neomalterisan,  da  se  zidaju  vikendice,  deca  nedeljom  vode  na  ćevape  i  provede  dve  nedelje  u  sindikalnom  odmaralištu  negde  na  moru.  A,  da,  i  za  parničenje.  Dok  je  bilo  para,  ljudi  su  uživali  u  međusobnom  tužakanju.  Dakle,  pare  su  bacane  u  sve  one  lične  nedostatke  koje  bi  jedan  prosečan  psihoterapeut  „ opravio “  za  godinu  dana.  Uzmimo  na  primer  da  nekog  ko  je  prosečan  Srbin,  a  bolje  da  vam  ne  nabrajam  šta  statistika  kaže  kako  izgleda  opis  prosečog  Srbina,  bili  bi  razočarani  i  pomalo  uplašeni,  dakle,  jednog  takvog  prosečnog    pošaljete  na  produženi  vikend  u  Pariz.  Slikao  bi  se  pored  Ajfelove  kule  i  otkrio  da  u  turskim  restoranima  može  da  jede  kao  kod  kuće.  Neka  je  za  to  potreban  jedan  dan.  Šta  bi  radio  ostala  3 – 4  dana?  Obilazio  muzeje,  galerije,  istorijske  spomenike?  Teško.  Ako  bi  otišao  sam,  verovatno  bi  slučajno  ušao  u  pariski  metro  i  tamo  ostao  zauvek.  Ili,  bar,  dok  ne  naiđe  neko  ko  psuje  po  naški,  da  ga  odatle  izvuče.

I  ja  bih  voleo  da  ovo  moje  viđenje  prosečnog  Srbina  u  Parizu  bude  maliciozno,  ali  se  bojim  da  nije.  Još  jedan  statistički  podatak  govori  tome  u  prilog.  U  Srbiji  64,5 %  stanovništva  ne  čita  knjige !  Nikad !  Verujem  da  bi  ova  brojka  bila  još  ilustrativnija  kad  bi  se  poredila  sa  nekim  izbornim  rezultatima,  ali  pošto  smo  u  izbornoj  tišini,  neka  ostane  na  tome.  Zar,  svaka  pročitana  knjiga  nije  neka  vrsta  putovanja?  Novo  iskustvo,  nova  spoznaja ?  Jeste.  Ali  ako  prosečni  Srbin  čita,  ko  će  da  gleda  ovu  poplavu  rijalitija ? I  kako  bi  se  to  odrazilo  na  izborne  rezultate ?  Ah,  da,  izborna  šššššš . . .utnja.

Kad,  hteo –  ne  hteo,  dođem  do  politike,  više  nemam  volju  za  pisanjem.  Zato  ovde  završavam,  mada  sam  još  ponešto  imao  da  dodam,  ali  neka  ostane  za  neki  drugi  put.

I,  naravno,  onima  koji  ovog  leta  negde  putuju,  makar  i  u  želji  da  se  na  vreme  evakuišu,  želim  srećan  put !

Jovica Jovanović

 

POSTAVI KOMENTAR

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas da unesete ime