ZAPISI IZ PRIZEMLJA: ODLAZI CIRKUS

0

Ako  ste  ovih  dana  često  prolazili  glavnom  jagodinskom  ulicom  ili  živite  negde  u  komšiluku,  niste  mogli  a  da  ne  primetite  dva  neobična  automobila.  Zajedničko  im  je  da  na  krovu  imaju  razglas  i  da  svaki  od  njih  reklamira  svoju  „robu“ .  Prvi  je  stranački i  sa  razglasa  emituje  pomalo  histerične  govore  lidera  svoje stranke,  uz  ništa  manje  histerično  odobravanje  onih  koji  ga  slušaju.  Drugi  reklamira  cirkus  Kolorado,  ženu-pticu,  slikanje  sa  nekom  opasnom  zmijom  i  sve  to  za  250  dinara.

Dakle,  ovi  iz  cirkusa  govore  ravnim,  čak  dosadnim  glasom.  Pomislio  bi  čovek  da,  za  razliku  od  onog  stranačkog  lidera,  pomalo  neprimereno  i  nedovoljno ambiciozno  tretiraju svoj  nastup.  Možda  je  to  zato što  oni  veruju  u  svoju  predstavu.  Znaju  koliko  je  dobra,  koliko  je  zanimljiva  i  da  vredi  svaku  paru  od  pomenutih  250  dinara.  Naposletku,  oni  od  nas  traže  malo  para  i  malo  vremena  jednog  subotnjeg  popodneva.

S  druge  strane, pomenuti  stranački  lider,  kao  i  svi  drugi  stranački  lideri,  od  nas  traži  naše  poverenje,  traži  za  sebe  još  četiri  godine  naših  života  i  mnogo,  mnogo  više  naših  para.  Zato  on  mora  da  viče,  da  obećava,  da  se  ljuti,   pravda,  i  preti.  On  ne  veruje  u  svoju  predstavu,  jer  da  veruje,  zašto  bi  toliko  vikao?  Njegova  ispunjena  obećanja  bi  vikala  umesto  njega.  On  bi  mogao  i  da  šapuće,  a  opet  bi  ga  svi  slušali.

Ipak,  imaju  nešto  zajedničko  ti  ljudi  sa  razglasa.  I  jednii  drugi  nude  iluziju.  Cirkuzanti  da  za  250  dinara,  manje  ili  više  očigledne  prevare,  možete  lepo  da  se  zabavite,  a  lider  stranke  da  glasanjem  za  njega  obezbeđujete  bolji  život  sebi  i  svojoj  deci.  I,  da  vam  kažem  nešto,  dobro  će  proći  i  jedni  i  drugi.  Ljudi  vole  da  ih  obmanjuju.  Vole  iluzije,  svoje  i  tuđe.  „Ljudsko  društvo  organizovano  je  na  takav  način  da  podržava  nedostatak  slobode  i  samostalnosti“,  reči  su  Erika  Berna,  čoveka  koji  je  znao  štošta  o  ljudima  i  njihovim  potrebama.  Znate  li  zašto  je  to  tako?  Zato  što  prihvatanjem  iluzije  ne  prihvatate  odgovornost.  Šta  bi  čovek  radio  sa  tolikom  slobodom  i   autentičnom  ličnošću?  Stalno  bi  morao  da  bude  u  konfliktu  sa  onima  koji  su  svoju  slobodu  trampili  za  nešto  “konkretno“ ,  kao  i  sa  onima  koji  ne  misle  svojom  glavom,  nego  samo  rade  svoj  posao,  kako  su  se  fino  izjasnila  gospoda  kojima  je  suđeno  u  nimberškom  procesu.

Odgovornost,  dame  i  gospodo,  to  je  ono  što  sve  nas  plaši.  Jer,  kad  bismo  se  okanili  iluzija,  bili  bismo  prinuđeni  da  shvatimo  da  sve  što  se  oko  nas  dešava,  u  većoj  ili  manjoj  meri,  nosi  pečat  našeg  činjenja  ili  nečinjenja.  Bili  bismo  odgovorni!  Zar  ovako  nije  lakše?  Verovati  svakom  ko  obećava  ono  što  želim.  Kad  se  ispostavi  da  je  lažov  i  prevarant,  nisam  ja  kriv.  On  je  kriv,  a  ja  sam  samo  naivna  žrtva  prevare.  I  tako  kroz  čitav  život – krivi  su  roditelji,  nastavnici,  loše  društvo,  šef,  kolege,  komšije,  rodbina,  deca, vlada,  Amerikanci,  Rusi,  masoni,  iluminati,  mediji…Svi, sem  mene.  To  je  obrazac  po  kojem  živimo, a da  nikad,  baš  nikad,  nismo  ni  spoznali  šta  stvarno  znači  živeti.  Živimo,  a  da  nikad  nismo  imali  svesni  odnos  sa  drugima  i  sa  sobom.  Odnos  bez  racionalizacije  i  projekcije.  Živimo,  a sputavamo  spontanost  i  svako  autentično  reagovanje  na  svet  i  kontekst  u  kome  smo  se  našli.  Živimo,  a  da  nismo  osetili  pravu  bliskost.  Bliskost  kao  neposredni  kontakt  sa  drugim,  bez  manipulacija  i  igara.  Jel’ to  život?  Jeste,  ako  tako  odlučite  da  bude.  I  tu  nema  iluzije.  Nema  bežanja  od  odgovornosti.  To  je  vaš  izbor  i  nemate  koga  da  krivite.  Ovaj  put  ste  odgovorni.

Sad  kad  sam  pročitao  čitav  tekst,  čini  mi  se  da  sam  malo  zakomplikovao  čitavu  priču,  ali  neću  ništa  da  menjam,  „ko  razume,  shvatiće “.  Ko  ne  shvati,  neka  požuri  na  popodnevnu  predstavu  cirkusa  i  uradi  selfi  sa  opasnom  zmijom.  A  uskoro  će  i  izbori…  I  odlazi  cirkus…

„Laku  noć,  dame  i  gospodo,

evo  i  ova  predstava  je  završena,

nadam  se  da  ste  uživali  u  njoj

bilo  je  zadovoljstvo  glupirati  se  za  vas

sve  ove  godine.

Nadam  se  da  ćemo  se  još  videti

u  nekom  drugom  gradu,

u  nekoj  drugoj  predstavi,

u  nekom  drugom  cirkusu…“

Jovica Jovanović

Prethodni tekstŠEŠELJ 12.APRILA ŠETA JAGODINOM – GO SRS UPISAO 20 NOVIH ČLANOVA
Sledeći tekstDESPOTOVAC NIKOLA NIKOLIĆ : DAĆEMO POVLASTICE DIJASPORI

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas da unesete ime