Ako ste ovih dana često prolazili glavnom jagodinskom ulicom ili živite negde u komšiluku, niste mogli a da ne primetite dva neobična automobila. Zajedničko im je da na krovu imaju razglas i da svaki od njih reklamira svoju „robu“ . Prvi je stranački i sa razglasa emituje pomalo histerične govore lidera svoje stranke, uz ništa manje histerično odobravanje onih koji ga slušaju. Drugi reklamira cirkus Kolorado, ženu-pticu, slikanje sa nekom opasnom zmijom i sve to za 250 dinara.
Dakle, ovi iz cirkusa govore ravnim, čak dosadnim glasom. Pomislio bi čovek da, za razliku od onog stranačkog lidera, pomalo neprimereno i nedovoljno ambiciozno tretiraju svoj nastup. Možda je to zato što oni veruju u svoju predstavu. Znaju koliko je dobra, koliko je zanimljiva i da vredi svaku paru od pomenutih 250 dinara. Naposletku, oni od nas traže malo para i malo vremena jednog subotnjeg popodneva.
S druge strane, pomenuti stranački lider, kao i svi drugi stranački lideri, od nas traži naše poverenje, traži za sebe još četiri godine naših života i mnogo, mnogo više naših para. Zato on mora da viče, da obećava, da se ljuti, pravda, i preti. On ne veruje u svoju predstavu, jer da veruje, zašto bi toliko vikao? Njegova ispunjena obećanja bi vikala umesto njega. On bi mogao i da šapuće, a opet bi ga svi slušali.
Ipak, imaju nešto zajedničko ti ljudi sa razglasa. I jednii drugi nude iluziju. Cirkuzanti da za 250 dinara, manje ili više očigledne prevare, možete lepo da se zabavite, a lider stranke da glasanjem za njega obezbeđujete bolji život sebi i svojoj deci. I, da vam kažem nešto, dobro će proći i jedni i drugi. Ljudi vole da ih obmanjuju. Vole iluzije, svoje i tuđe. „Ljudsko društvo organizovano je na takav način da podržava nedostatak slobode i samostalnosti“, reči su Erika Berna, čoveka koji je znao štošta o ljudima i njihovim potrebama. Znate li zašto je to tako? Zato što prihvatanjem iluzije ne prihvatate odgovornost. Šta bi čovek radio sa tolikom slobodom i autentičnom ličnošću? Stalno bi morao da bude u konfliktu sa onima koji su svoju slobodu trampili za nešto “konkretno“ , kao i sa onima koji ne misle svojom glavom, nego samo rade svoj posao, kako su se fino izjasnila gospoda kojima je suđeno u nimberškom procesu.
Odgovornost, dame i gospodo, to je ono što sve nas plaši. Jer, kad bismo se okanili iluzija, bili bismo prinuđeni da shvatimo da sve što se oko nas dešava, u većoj ili manjoj meri, nosi pečat našeg činjenja ili nečinjenja. Bili bismo odgovorni! Zar ovako nije lakše? Verovati svakom ko obećava ono što želim. Kad se ispostavi da je lažov i prevarant, nisam ja kriv. On je kriv, a ja sam samo naivna žrtva prevare. I tako kroz čitav život – krivi su roditelji, nastavnici, loše društvo, šef, kolege, komšije, rodbina, deca, vlada, Amerikanci, Rusi, masoni, iluminati, mediji…Svi, sem mene. To je obrazac po kojem živimo, a da nikad, baš nikad, nismo ni spoznali šta stvarno znači živeti. Živimo, a da nikad nismo imali svesni odnos sa drugima i sa sobom. Odnos bez racionalizacije i projekcije. Živimo, a sputavamo spontanost i svako autentično reagovanje na svet i kontekst u kome smo se našli. Živimo, a da nismo osetili pravu bliskost. Bliskost kao neposredni kontakt sa drugim, bez manipulacija i igara. Jel’ to život? Jeste, ako tako odlučite da bude. I tu nema iluzije. Nema bežanja od odgovornosti. To je vaš izbor i nemate koga da krivite. Ovaj put ste odgovorni.
Sad kad sam pročitao čitav tekst, čini mi se da sam malo zakomplikovao čitavu priču, ali neću ništa da menjam, „ko razume, shvatiće “. Ko ne shvati, neka požuri na popodnevnu predstavu cirkusa i uradi selfi sa opasnom zmijom. A uskoro će i izbori… I odlazi cirkus…
„Laku noć, dame i gospodo,
evo i ova predstava je završena,
nadam se da ste uživali u njoj
bilo je zadovoljstvo glupirati se za vas
sve ove godine.
Nadam se da ćemo se još videti
u nekom drugom gradu,
u nekoj drugoj predstavi,
u nekom drugom cirkusu…“
Jovica Jovanović