U EMISIJI „ŽIVOT PRIČA“ JAGODINAC ALEKSA PETROVIĆ

0

Porodica Petrović iz Jagodine jedna je od onih porodica kojoj su vrata uvek otvorena a kuća puna ljudi.

Porođajne muke mama Suzane nisu bile samo puka floskula i svakodnevna metafora. Težina samog čina porođaja je odredila Aleksin život sa cerebralnom paralizom, ali i život njegove porodice.

Svoj život su sagradili na temeljima da niko nije ni pomislio šta bi bilo da je drugačije bilo. Jednostavno je tako. Iz te savršene jednostavnosti Aleksa nikad nije bio uskraćen ni za jednu životnu radost, ni ekskurziju, ni pozirište ni koncert ni žurku. Iako ne može da kontroliše ruke, našao je način i da igra kompjuterske igrice. I da pobeđuje. Školu je završio redovno, fakultet takođe.

Odlučio se i za jednu ludost, ako je uopšte ludost živeti svoje ambicije i snove. Sa dvojicom najboljih prijatelja, istrčao je polumaraton na ovogodišnjem Beogradskom maratonu. Sa rezultatom 2 sata i 36 minuta, Aleksa Petrović je ispunio uslov i zvanično je registrovan kao polumaratonac. Njegovi prijatelji su mu dali svoje noge. Srce već dele godinama.

Aleksi je cerebralna paraliza dijagnostifikovana sa 6 meseci. Od svih vrsta cerebralne paralize, njegova je najgora, jer sam ne može baš ništa da uradi.

aleksa-1

Roditelji nisu bili svesni šta se dešava, koliko je to ozbiljno i da ta bolest nema krajnjeg rezultata. Bili su mladi i živeli iz dana u dan, kako koji problem nailazi. Počeli su da se drže, od prvog momenta su oko Alekse i njegovog života bili složni, i to je nešto što oko čega nikada nisu imali ni jednu razmiricu.

Kada je imao pet godina, počeli su sa delotvornom terapijom. Dolazili su Rusi koji su u Igalu sprovodili terapiju sa Adeli kostimima. To su neki kostimi koje koriste kosmonauti i to lečenje je bilo veoma efikasno. Aleksa je išao na pet terapija od mesec dana. Rezultati su bili odlični. Aleksa je tada ispravio noge, mogao je da stoji. Tada su se sreli prvi put sa kiropraktičarom, lekarom, koji je Aleksu stavio na sto, izvukao mu glavu, i počeo da ga izvlači. Ali, na žalost, došlo je bombardovanje i Rusi više nikada nisu došli u našu zemlju. Nikada više nisu imali priliku da rade tu terapiju.

Godine 2000. Aleksa je krenuo u školu. Odlučili su se za socijalizaciju, takvog kakav je. Nisu mogli da postignu ono što žele – a to je da ga usprave, na noge. Rešili su da upak ulože u obrazovanje, minimalizuju bolnice i tako Aleksa kreće u redovnu školu. Terapije je radio kod kuće. U školi, prvi put dete u kolicima, nova situacija za sve – učitelje, decu, rukovodstvo. Dogovorili su se da u starijim razredima ne menja učionicu, tako da je njegov razred od 5 – 8. bio u jednoj učionici, a profesori dolazili tu. Sve u školi je leglo od prvog dana. Svi, posebno deca, prihvatili su Aleksu i apsolutno ga tretirali jednako kao i svakog drugog.

Verovatno najzaslužnija osoba za to kako je Aleksa tretiran u školi i kako su se njegovi drugovi ophodili prema njemu, jeste Aleksina učiteljica Vesna Uzur.Zahvaljujući njoj, pored roditelja, Aleksa je danas ovakav kakav je, nasmejan, zadovoljan, srećan. Vesna je kažu deo porodice.

Aleksa je kroz život imao, kako kažu njegovi roditelji, ludu sreću da su ga sva deca, svi drugari oko njega, voleli, iskreno razumeli i podržavalinikada ga nisu odbacili.Ima dosta prijatelja, ali među svima njima izdvajaju se dvojica.

To su Nemanja i Marko. Nemanju je Aleksa upoznao u prvom razredu osnovne škole, kada su obojica imali samo sedam godina. I od tada su nerazdvojni. Nemanja je taj koji je Aleksu čuvao u školi, pomagao mu oko aktivnosti, koji vodio ga u izlaske. Sa Nemanjom sluša muziku, igra igrice i priča o devojkama, ljubavi, životu i sportu. Nemanja je u međuvremenu postao i profesor fizičke kulture i Aleksu je uveo u taj svet. Tako je Aleksa upoznao i Marka. Krosfit trenera I Ginisovog rekordera u ponavljanju vežbe barpi, inače smišljenoj za pripremu američkih marinaca.

Dvojica sportista rešila su da sa Aleksom urade jednu veoma hrabru stvar. Prijavili su Aleksu za učešće u ovogodišnjem Beogradskom maratonu. Pripremali su se, vežbali, organizovali da na smenu guraju Aleksina kolica i stignu na cilj za neki minut duže od dva sata.

Ali, kako često biva, nepredviđene okolnosti su im poremetile plan. Prednji točkovi Aleksinih kolica su počeli nekontrolisano da se tresu i da im onemogućavaju trku, tako da su Nemanja i Marko odlučili da će Aleksu gurati samo na dva zadnja velika točka. Za to je bila potrebna velika fizička snaga njih dvojice, ali i Alekse, koji je morao da balansira i dobro upre mišiće da im pomogne da održe ravnotežu. Gurali su kolica na smenu, uz pomoć nesalomljive volje neverovatne upornosti, fizičke I mentalne snage, sigurni u svoj cilj. I uspeli su – pod takvim okolnostima, 2 sata I 36 minuta bio je podvig na koji su svi bili ponosni.

Trojica prijatelja planiraju da se fizički spreme i da sledeće godine učestvuju na polumaratonskoj trci penjanja na Etnu. Veruju da će i to uspešno okončati i da ni tu neće stati.

b92.net

Prethodni tekstMILANOVIĆ: BEZ JEDNAKIH PRAVA I ŠANSI ZA SVE DRUŠTVENE GRUPE NEĆEMO UĆI U EVROPSKU UNIJU
Sledeći tekstPALMA : EVROPSKA UNIJA DA NAS VIŠE NE LAŽE

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas da unesete ime