Nije bilo medija koji u oktobru 2008. godine nije nadugačko i naširoko izvestio o velikom uspehu srpske policije koja je uhapsila tridesetak ljudi koji su preko fantomskih firmi oprali više od tri miliona evra, a utajom poreza državu oštetili za 1,25 miliona evra. Na čelu te organizacije u koju su bili uključeni i poreski inspektori i službenici privatnih banaka nalazio se Zoran Marjanović iz Jagodine.
Običan narod u Srbiji bio je prezadovoljan, a državni funkcioneri su se utrkivali u najavama da je to samo početak hapšenja tajkuna koji su ojadili državu. I policija je bila prezadovoljna jer je uspela da raspetlja jedan od najkomplikovanijih sistema krađe u kome se novac prao preko firmi registrovanih na imena umrlih osoba, narkomana, ljudi koji za to nisu ni znali. Novac je prebacivan s jednog na drugi račun brže nego loptica između dvojice tenisera.
Osam godina kasnije, Zoran Marjanović, idejni tvorac čitave operacije, uz zarazan smeh priznaje da su mu za ovo majstorstvo čestitali i tužioci.
– Dve i po godine sam bio u istrazi, a za to vreme tužilac je angažovao silne stručnjake, s raznim titulama i ko zna koliko završenih fakulteta, koji su pažljivo češljali knjigovodstvene papire, proveravali sve račune, isplate i uplate. Onda me je tužilac pozvao i priznao da ima problem jer sam prvooptuženi u kriminalnoj grupi kojoj ne može ništa da se dokaže. Bukvalno mi je rekao da sam pljačku doveo do savršenstva jer je sve rađeno po zakonu i faktički nije bilo nijednog evra utajenog novca. Razmišljao sam šta da radim, ali već dugo sam bio zatvoren, a video sam da me sigurno neće osloboditi već samo mogu da mi rebnu neku veliku kaznu, pa sam se dogovorio s tužiocem da priznam krivicu. Na kraju sam osuđen na pet godina i već u februaru stičem pravo da pišem molbu za prevremeni otpust – priča Marjanović.
I ništa u ovoj njegovoj priči ne bi bilo previše zanimljivo da ga nismo upoznali dok je čekao – učiteljicu!
Naime, Marjanović je tek u zatvoru odlučio da upiše šesti razred osnovne škole!
– Mene su rebnuli za tri miliona evra sa pet razreda osnovne škole. Potpuno ste u pravu, zamislite samo šta bi bilo da sam završio fakultet – smeje se od srca.
Prihvata šalu.
– Šta drugo mogu nego da se šalim?! Odmalena sam imao kontakte s policijom jer sam radio sve, od sitnih krađa do ovog složenog kriminala.
Na naše pitanje kako je moguće da čovek koji nema ni osnovnu školu uspe da prevari državu, naš sagovornik samo nemoćno odmahuje glavom.
– Zaista ne znam. Valjda nije sve u školi.
Oženjen, otac četvoro dece, planira da po izlasku na slobodu započne pošten posao, ali u Austriji, gde mu već desetak godina živi majka. Do tada, deli sudbinu ostalih zatvorenika.
– Ustanemo, brojanje, popijemo kafu, doručak, neke radne aktivnosti ili odlazak u školu, ručamo, odmor, brojanje… Uveče najviše gledam televiziju. Uvek se nasmejem kad puste vesti o tim „velikim tajkunima“ koji se sada terete za sve i svašta. Pa to su amateri! Dok sam bio u istrazi, u Centralnom zatvoru, upoznao sam neke od ljudi koji su radili za Miškovića. Mislim da su svi imali fakultete. Bože dragi, pa ti ljudi pojma nemaju kako treba da se radi posao. Oni su od jednog računa pravili dva i uzimali pare, umesto da naprave neki radni nalog, da naprave drugi račun. Da sam sudija, dao bih im po 20 godina najmanje koliki su amateri. Ako budu imali sreće da ih ubrzo osude i pošalju ovde, da ih malo naučim, da nas ne brukaju po svetu – smeje se Zoran.
foto V.Sekulic