Zapitate li se ponekad šta radi tih 35 000 ljudi koji svake godine napusti Srbiju i ode tamo daleko ? To je 35 000 priča. Priča o onima koji su otišli, ali i o nama koji smo ostali. Ili, o nama koji još uvek nismo otišli. Što ne znači da nećemo.
Postali smo savremeni nomadi u potrazi za normalnim životom. Kad u jednom društvu prevlada stav da se “ kultura ne maže na leba “, onda znaš da smo na korak od kraja svega što se može nazvati civilizacujom.
Šta rade, tamo daleko, deca za koju smo verovali da su naša budućnost? Pa, pokušavaju da postanu sadašnjost i budućnost Norveške, Nemačke, Austrije, Švedske, Francuske…Žive u malim, memljivim stanovima sa zajedničkim klozetom na kraju hodnika i cimerom koji hrče i ima fobiju da će mu se istanjiti koža ako se tušira svakog dana. Sriču novi jezik, navikavaju se na nove ukuse hrane , uče da se povinuju pravilima koja ne razumeju i sklapaju poznanstva sa ljudima čiji je fond reči jedva trocifren, računajući i reči koje su naučili tamo u novoj zemlji za koju imaju radnu vizu. Prinuđeni su da povlađuju tipusima koji “ znaju ljude “, jer su tu došli trideset godina pre Vaše dece. Moraju da odobravaju njihovom prostakluku, smeju se glupim vicevima i trpe njihov loš zadah, sve ponavljajući u sebi : “ Samo dok se ne snađem…“Neki se i snađu. Na ovaj ili onaj način, ali iskobeljaju se iz mulja prvih gastarbajsterskih godina. Neki, ali ne svi. Dobar deo njih na “ baušteli “ ostavi svoje snove, ambicije , godine i zdravlje. Oni koji ne pristanu na ovakav način života, vraćaju se da dovrše fakultete, pronađu posao preko veze ili dosanjaju svoj san. San koji im je sad za dva broja manji, ali je njihov.
Naravno, ovo su samo neka opšta mesta, jer 35 000 priča je 35 000 nijansi sivog. A, u poređenju sa crnom, svaka siva liči na belu.
Među onima koji sada odlaze sve je manje onih koji maštaju da se u svoje selo vrate “ s mečku “ , sazidaju kuću od 1 000 kvadrata i dele na komšijsku decu penkala. Vaša deca maštaju o povoljnim kreditima da, tamo daleko, kupe neki stančić, da tamo izrode svoju decu, koja bi bila manje “ auslanderi “ od njih.
Možda Vam ova priča deluje pesimistički, ali i ja bih više voleo da pišem o pravima pasa lutalica, fengšujnom postavljanju trpezarijskog stola ili novoj knjizi Jelene Bačić – Alimpić. Voleo bih, ali ne mogu. Nisam ja kriv, mi smo krivi . . . i naravno, Džej.