ZAPISI IZ PRIZEMLJA: RAVNOTEŽA

0

Setih  se  one  poznate  anegdote  kad  se  jedan  pisac  žali  drugom  kako  prolazi  kroz  kreativnu  krizu  i  nije  u  stanju  da  piše.  Na  to  mu  kolega  odgovara : „Ti  si  pisac,  napiši  knjigu  o  tome  kako  ne  možeš  da  napišeš  knjigu.“

Ne  bih  da  svom  piskaranju  dajem  preterani  značaj,  ali  razumem  ovog  koji  je  zapao  u  spisateljsku  krizu  pa  sam  rešio  da  se  poslužim  ovim  proverenim  savetom  i  pišem  o  tome  zašto  ne  mogu  da  pišem  kolumnu.

Posednjih  par  nedelja  sam  toliko  preokupiran  nekim  ličnim  obavezama  i  problemima,  da  prosto  nijedna  vest,  nijedan  događaj  ne  uspevaju  da  probiju  taj  zid  i  dopru  do  mene  i  posluže  mi  kao  povod  za  razmišljanje,  a  onda  i  kao  tema  za  ovu  kolumnu.  Nije  da  se  žalim,  ima  to  i  svojih  dobrih  strana.  Recimo,  Vučića  nisam  čuo  niti  video  danima.  Promašili  su  me  svi  naslovi  i  objave  o  tome  ko  se  skidao  go  i  ko  je  sa  kim  polno  opštio  u  nekom  od  rijalitija.  Svakakve  gluposti  su  me  zaobišle.  Ili,  ja  njih,  kako  se  uzme.  Registrovao  sam  da  nas  je  napustio  Bata  Živojinović,  i  bi  mi  žao.  Ali,  ako  je  verovati  Dubioza  kolektivu,  „Vratiće  se  Valter . . . “!  Loša  strana  je  što  zamalo  nisam  propustio  finale  Lige  Šampiona!  Ej,  Finale!  Ne  pamtim  kad  sam  poslednji  put  zaboravio  nešto  tako  bitno.  Mada,  ruku  na  srce,  da  je  Barsa  igrala  finale,  to  se  ne  bi  desilo.   Nego,  zanima  me  koliko  zapravo  grešimo  kad  dozvolimo  da  nas  posao,  obaveze,  lične  teme  i  dileme  odvoje  od  okruženja  u  kojem  živimo?  Otvorimo  sva  vrata  percepcije  za  neku  ideju,  posao,  brigu . . .   i  zatvorimo  ih  za  sve  drugo.  Kako  napisah  na  početku,  nije  to  loše  kad  je  u  pitanju  naša  estradno  – političko – estradna  stvarnost.  Ali  šta  biva  sa  onima  do  kojih  nam  je  stalo?  Koliko  trpe  naše  porodice,  prijatelji,  svi  oni  kojima  smo  iz  nekog  razloga  važni?  Naravno,  trudimo  se  da  „da  ostanemo  u  igri“,  ali  da  li  je  to  dovoljno?  S  druge  strane, realizacija  neke  ideje  koja  nam  je  naročito  važna   ili  rešavanje  nekog  bitnog  problema  zahteva  sav  naš  potencijal.  Možemo  li  istovremeno  da  se  vozimo  na  oba  koloseka?  Teško.  Teško,  ali  ne  i  nemoguće.  Samo  treba  biti  iskren  i  strpljiv,  sa  sobom  i  sa  bližnjima.  Ako  ste  im  zaista  važni,  razumeće  i  sačekaće  da  prođe  period  opsesije.  A  do  opsednutog  je  da  iskreno,  jasno  i  bez  manipulacije  zatraži  razumevanje  i  strpljenje.  Ne  vidim  drugi  način.  Jeste,  ima  i  onih  koji  svoje  probleme  koriste  kao  alibi  za  nerešavanje  problema,  ali  ne  misli  na  takve.  Za  njih  je  svaka  situacija  depresivna  šetnja  lavirintom,  a  tu  ne  pomaže  ni  strpljenje,  ni  razumevanje.  Mislim  na  one  koji  imaju  neki  cilj  i  znaju  kako  da  do  njega  dođu.

Eto,   prvu  fazu  realizacije  moje  opsesivne  ideje  privodim  kraju.  Kao  i  uvek,  više  sam  uživao  u  samom  procesu  nego  u  dostizanju  cilja.  Svako  dostizanje  željenog  cilja  znači  neku  vrstu  kraja.  Nosi  sa  sobom  olakšanje,  ali  i  neku  vrstu  tuge.  Ili  je  to  slučaj  samo  kod  mene?  Nebitno.  Ono  što  mi  se  čini  važnim  jeste  kako  da  onima  kojima  sam  nedostajao  nadoknadim  svoje   „odsustvo“?  A,  možda  samo  projektujem  taj  osaćaj  nedostajanja?  Možda  su  drugi  više  nedostajali  meni,  a  ne  ja  njima?  Ma,  ko  će  ga  znati . . .  Jedno  je  izvesno,  kolumna  je  napisana,  a  vi  procenite  koliko  ima  veze  sa  anegdotom  s  početka  teksta.  Ja  moram  da  gledam  produžetke  finala  Lige  Šampiona.

Jovica Jovanović

Prethodni tekstPUTIN DODATNO POVEĆAO POSETU MUZEJU VOŠTANIH FIGURA
Sledeći tekstJAVNI ČAS JOGE U POTOKU IZAZVAO VELIKU PAŽNJU

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas da unesete ime