Dobije Srbin milion evra na Lotou. Dolaze komšije, familija znana i neznana, svi ga saleću, zapitkuju šta planira, a on sedi, ćuti i sve nešto zamišljen. Prođe tako tri dana , a on ni reč da progovori. Konačno , četvrtog dana ustane, pogleda sve po sobi i kaže : “ Sve ću v*e tužim ! “
Ovako to izgleda u jednom starom vicu, ali verujem da nema Srbina, ili ako hoćete, građanina Srbije koji nije mislio tu misao – šta bih uradio kad bi me snašla sedmicu na Lotou ?
Ja ne igram Loto, ali nisam dozvolio da se taj detaljčić ispreči između mene i mog zamišljenog dobitka. Naprotiv, ozbiljno sam se zamislio šta bih uradio da dobijem neku silnu lovu na Lotou ?
Nisam razradio detalje, ali jedno je potpuno sigurno – otišao bih iz Srbije. Možda zvuči nelogično i suprotno uvreženom mišljenju da je Srbija „ Obećana zemlja “ za život, samo nam fale pare, pa da sve bude idealano. Sa recimo milion evra ovde bi mogao da se živi “ Srpski san “ , što je u poređenju sa mnogo poznatijim „ Američkim snom “ , zapravo hardcoretrech verzija istog. Dakle, otišao bih bez trunke razmišljanja, a evo i nekoliko razloga zašto bih učinio nešto toliko nepatiotski.
Nikakvo zadovoljstvo mi ne bi pričinjavao lagodan život u zemlji u kojoj su svi siromašni. Svi moji prijatelji, poznanici, kolege, rodbina, komšije, u većoj ili manjoj meri, jedva sastavljaju kraj s krajem. Sa toliko para ne možeš da pomogneš svima, a pare i dobri međuljudski odnosi ne idu baš ruku pod ruku.
Sad znam da oni koji me vole, vole me zbog onog što jesam, a ne zbog onog što imam. Sa puno para ta granica bi nestala. Svi bi me voleli do poslednjeg centa, ali to nije ono što bih ja voleo. Naprotiv, bilo bi to uzajamno gađenje.
Sa puno para, hteo – ne hteo, odlaziš na neka mesta i počneš da se krećeš u društvu koje ima tu privilegiju da sebi može da priušti takve stvari i takva mesta. Nekad je to bila viša srednja klasa, ljudi sa obrazovanjem, poreklom, manirima i dobrim ukusom.Ono što zadnjih dana po novinama imenuju kao Elitu. „ Nije za svakog “. Ne bih podneo da se u Srbiji srećem i družim sa ljudima koji su uzurpirali to mesto u ovom ,nazovi, društvu. Osećao bih se kao prase u Teheranu među svim tim secikesama, prevarantima, političarima i kobajagi biznismenima.
Milion evra sami po sebi nisu nikakva vrednost, već način na koji se potroše. U Srbiji, u kojoj privreda ništa ne proizvodi, zdravstvo bolesno, prosveta apatična, politika šizofrena, milion evra nije ni kap u moru da nešto poboljša. Pa, toliko ukrade blagajnik Patrijaršije SPC, a da niko i ne primeti.
Mogao bih ovom spisku razloge da dodajem do sutra, ali čemu to ? Da, definitivno bih zapalio što dalje od Srbije sa milion evra u džepu, i bilo bi „ ne okreći se, sine“ !
Znam, egoistično, nepratiotski i društveno neodgovorno, ali . . . koga je briga. Ovde je i tako svaki vrednosni sistem odavno mrtav. A, patriotizam, ako nije kafanski, onda ima jasno izraženu cenu u stranoj valuti. Ovde se patriotizmom trguje kao i sa svakom drugom robom. Kao što nedavno pročitah, iz Srbije se odlazi zato što se voli. Jer, postalo je pomalo mazohistički živeti u Srbiji i voleti je u isto vreme.
Na žalost, ja nikad neću da dobijem na Lotou, možda nikad i ne odem iz Srbije, ali ako ovo pročita neko kome se posreći, možda mu ovaj tekst pomogne da se odluči.