Razne stvari mogu da mi posluže kao povod da pišem o njima. Od onih uobičajenih i uvek aktuelnih kao što su politika, estrada ili sport, pa do onih manje atraktivnih – kultura, umetnost, filozofija… Ova podela na atraktivne i one druge teme,potpuno je razumljiva. Počevši od sebe, da li poznajete nekog ko nije bogomdani ekspert za politiku, estradne bahanalije i sport? S druge strane, to čini i sadržaj velike većine emisija na televizijama, društvenim mrežama i štampanim medijima. Tako je zakon ponude i potražnje pokazao da stoji sa gravitacijom rame uz rame.
Eto onomad pijem kafu sa prijateljem i nešto pomenusmo ovu kolumnu. Kažem mu kako je sve teže pišem, jer toliko sam zagledan u sebe i neka previranja unutar sebe, da mi promiču sva ona dešavanja koje ljude zanimaju i o kojima bi da pročitaju još po nešto. Promiču mi, ako tako može da se kaže, u apsolutnom smislu, jer za toliko toga ne znam ni da se desilo. Pomalo se osećam kao stranac u sopstvenoj zemlji. Moj ispovedni ton je izgleda okuražio mog prijatelja da potvrdi tu moju „informativnu autističnost“ , jer mu je, izgleda, bilo nelagodno da mi kaže kako su mi kolumne postale dosadne za čitanje. I šta sad? Imam li ja pravo da koristim javni prostor za pisanje nekih često krajnje ličnih zapažanja i razmišljanja? Opet, s druge strane, nisam vanzemaljac. Živim u istoj zemlji, u istom gradu kao i vi, a kad već ne dolazim sa druge planete, za pretpostaviti je da u tim mojim zapisima ima i puno opštih mesta koja se tiču svakog od vas ili bar dobrog dela vas koji ovo čitate. Ipak se ne razlikujemo jedni od drugih onoliko koliko ponekad mislimo ili želimo. Treba li da zanemarim ličnu potrebu da pišem o onome što želim, a zarad većeg stepena razbibrige onih koji bi da prekrate vreme čitajući ovu kolumnu? Verovatno da je odgovor pozitivan, po onom pomenutom zakonu ponude i potražnje. Ili kako bi to rekao pank guru Mile Kekin: „Ništa nije sveto, sve je bruto i neto, sve je zabava.“
Onda sam pišući ovo shvatio da to uopšte i nije moja dilema. Zapravo, ova kolumna može delom da se shvati i kao otvoreno pismo urednici. Jer ona je ta koja odlučuje šta je to što je na korist njenom portalu, a šta mu šteti. Moje je da i dalje pišem pokrenut nekom unutrašnjom potrebom da verbalizujem ono što osećam, ma o čemu se radilo, a da zakone tržišta ostavim onima koji o tome više znaju.
Idealno je kad neki tekst može da bude zabavan, poučan i iskren u isto vreme. Velika je to veština velikih ljudi. Što ne znači da mi ostali treba da odustanemo od pokušaja da to umeće dosegnemo. Kolumna po kolumna, pa jednog dana… možda… ko zna?
Eto, podelih sa vama i ova razmišljanja. Možda su bila iskrena, možda su bila poučna, a nekom su možda bila i zabavna. A možda je sve bio samo mali spisateljski trik, ne bi li imao kolumnu za ovu nedelju? Razmislite…svaki odgovor do koga dođete MOŽDA je tačan.
(Ovde zamislite smajlija koji namiguje. Stavio bi ga ja,ali ne znam kako se to radi)
Jovica Jovanović