ZAPISI IZ PRIZEMLJA: SLUČAJ MIKIJA RUBIROZE

0

Sticajem  okolnosti  poznato  mi  je  da  gospodin  Predrag  Miki  Manojlović  ne  voli  da  ga  oslovljavaju  sa  Miki  Rubiroza,  ali  ako  bude  čitao  ovaj  tekst,  nadam  se  da  neće da mi zameri,jer to  je  bio  lakši  način  da  čitaocima  Portala  skrenem  pažnju  na  ovaj  tekst.

Da  krenemo  od  početka,  od  „istorije  bolesti“.  Posle  pojavljivanja  u  emisiji  „ 24  minuta  sa  Zoranom  Kesićem“, srpska  kulturna  ili  „kulturna“  javnost  počela  je  Mikija  Manojlovića  da  gleda  „ispod  oka“.  To  im  je  bio  signal  da  Miki  „flertuje“  sa  Vučićem,  a  posle  „krštenja“  jednog  vazduplohova  imenom  i  prezimenom  Mikija  Manojlovića,  svi  su  postali  sigurni  da  je  na  pomolu  „brak  iz  interesa“.  Tako  je  u  beogradskoj,  ali  i  ostalim  čaršijama,  Miki  već  viđen  kao  novi  ministar  kulture  ili  ambasador  u  Francuskoj.  Tako  bi  izgledao  siže  ove  političko-umetničke  melodrame  na  naš  način.  Naravno,  čitav  ovaj  utisak  „na  prvu  loptu“  formiran  je  na  društvenim  mrežama  i  u  funkciji  je… zapravo  nemam  pojma  koja  mu  je  funkcija,  osim  jasnog  pokazatelja  simptoma  kratkog  pamćenja,  što   na  ovim  prostorima  ima  razmere  epidemije.

Ako  u  startu  niste  odustali  od  čitanja , ili  daleko  bilo,  doneli  preuranjeni  zaključak  da  ovaj  tekst  ima  svrhu  da  stane  u  odbranu  simpatija  g.  Manojlovića  prema  g. Premijeru  i  njegovoj  političkoj  viziji,  sledi  nekoliko  uvodnih  napomena.

Prvo,  sve  što  je  na  tu  temu  trebalo  da  se  kaže,  Predrag  Manojlović  je  rekao  sam  u  intervijuu  za  Nedeljnik,  pa  bi  moja  uloga  „drvenog  advokata“  tu  bila  em  suvišna,  em  besmislena.  Drugo,  odakle  nekome,  bilo  kome,  da  će  neko,  bilo  ko,  da  glasa  za  SNS  samo  zato  što  Miki  Rubiroza  ne  pljuje  po  Vučiću,  već  ima  pokoju  lepu  reč  za  njega?  Zamislite  prosečnog  glasača  SNS-a  koji  se  na  biračkom  mestu  seti  Mire  Banjac  u  ulozi  Katice  u  „Radovanu  Trećem“  i  zbog  toga  glasa  za  Demokratsku  stranku.  Da  li  vam  to  zvuči  verovatno?  Naravno  da  ne.  Ne  biva.  Ovo  je  više  sindrom  „požutelih  belih  listića“,  kako  se  slikovito  izrazio  Voja  Žanetić  u  jednoj  od  već  pomenutih  Kesićevihemisija. Čemu  onda  ovo  moje  pisanije ?  Iz  istog  onog  razloga  zbog  čega  sam  pre  6-7  meseci  pisao  o  profesoru  Kusturici. Dakle,  želim  da  branim  pravo  umetnika  da  se  bori  za  svoju  umetnost,  a  da  pritom  ne  mora  da  se  obazire  na  dnevnopolitičko  raspoloženje  čaršije  ili  onih  koji  su  sebe  samopromovisali  u  vlasnike  kulture.  Ili,  kako  to  g. Manojlović  reče: „Znam  šta  znači  subjektivni  doživljaj  objektivne  stvarnosti  i  koliko  on  može  da  pokvari  stvari  ili  da  ih  poboljša.  Meni  se  gadi  ljudska  nesloboda  i  pripadnost  nečemu  zarad  nečega.“

Baviti  se  glumom ,ili  bilo  kojom  drugom  umetnošću,  ne  znači  da  ste  ovom  svetu  mnogo  važniji nego  pekar,  lekar,  apotekar,  ali  ste  svakako  vidljiviji  od  drugih  zanimanja,  pa  je  interesovanje  za  ljude  iz  te  branše  prirodno  veće  nego  za  neke  druge  profesije.  S  tom  razlikom  što  dobar  pekar  ili  poštar  ode  kući  kad  mu  se  završi  radno  vremei  ne  mora  da  se  preispituje  o  svakoj  vekni  ili  isporučenoj  pošiljci.  Može  da  radi  bilo  šta  ili  ništa.  Umetnik,  ako  je  umetnik,  a  ne  zanatlija,  mora  da  živi  svoju  umetnost.  Mora  da  sumnja  i  veruje  u  nju. Nekad  neizmenično,  a  nekad  istovremeno.  Jer,  on  je  umetnik,  on  je  jedinstvo  suprotnosti,  on  spaja  ideje,  ljude,  svetove.  Njegova  umetnost  je  uvek  sa  njim,  uz  njega  i  u  njemu. To  nije  više  ni  stvar  izbora,  to  je  usud  od  koga  se  ne  može  pobeći.  Ako  ste  glumac,  znači  da  ste  vi  sami  instrument  svoje  umetnosti,  njena  boja,  zvuk,  glas,  pokret.

„Nisam  mrgud,  ali  gluma  je  ozbiljan  životni  ispit  koji  ne  mistifikujem.  To  je  put  bez  kraja  i  težak  je.“  Tako  kaže  Predrag  Miki  Manojlović  u  intervijuu  u Nedeljniku.  Ja  mu  verujem.  Zašto  ne  bih?  Ubedio  me  je  toliko  puta  svojim  ulogama  na  filmu,  u  pozorištu,  u  serijama.  Verujem   i  ovaj  put.  Ne  u  njegovu  političku  procenu,  jer  je  ona  njegova,  a  ne  moja,  kakva  god  da  je,  ali  verujem  u  njegovo  pravo  da  kao  najveći  živi  glumac  sa  ovih  prostora  kaže  ono  što  ima  da  kaže.  I  kad  neko  takav  priča,  a  ne  radi  to  često,  onda  treba  pažljivo  saslušati.  Neće  da  škodi.  Možda  je  svrha  ovolike  larme  oko  Mikija  baš  ta  da  se  od  buke  ne  čuje  ono  što  ima  da  kaže.  Možda  se  mnogima  ne  bi  svidelo  ono  što  bi  u  pristojnoj  tišini  morali  da  čuju.  Možda…?

Eto,  pokušao  sam  da  napišem  tekst  koji  se  bavi  politikom  tako  što  se  ne  bavi  politikom.  Ako  u  tome  nisam  uspeo,  verujte  da  je  meni  žao  više  nego  vama.

 

Prethodni tekstPALMA: JAGODINSKI ČIČA NEĆE BITI UGAŠEN, MOJE JAGODINCE NIKADA NEĆU OSTAVITI
Sledeći tekstNA DANAŠNJI DAN POGINULA TROGODIŠNJA MILICA RAKIĆ

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas da unesete ime