ZAPISI IZ PRIZEMLJA: MI

0

Ne mogu baš da se pohvalim da sam neki Jovanča Ceosvetobiđo Micić, ali išao sam kojekude po ovoj našoj (njihovoj) Evropi. Dakle, putujući tamo – amo, primetio sam jednu našu specifičnost u odnosu na ostatak sveta – fasade.

Ne mislim na one oronule fasade starih zdanja po gradovima, ni na one po bolnicama što preteći vise nad pacijentima, pa ni na one što ih oduva nešto jača košava. Moje zapažanje se odnosi na fasade privatnih kuća po čitavoj Srbiji. Dobro, da se ne stavljam u ulogu tumača dobrog ukusa, pa da komentarišem arhitektonska rešenja tih zdanja, jer neukus ne stanuje samo u Srbiji, ali kod nas je, tako reći, ogoljen. Ogoljen do cigle. Nema zemlje zapadno od Srbije u kojoj ima toliko kuća koje nemaju nikakvu fasadu. Samo ružne izbledele cigle koje pričaju priču o nama. Tužnu priču, da budem precizniji.

Šta te kuće govore o svojim vlasnicima? Pre svega, svedoče o ambiciji bez pokrića. Pored većine tih spomenika nukusu arhitekta nije prošao ni putem. Bilo je važno da je veliko ili bar najveće u komšiluku. Megalomansku ambiciju graditelja novčanik nije mogao da isprati, pa se stalo na pola puta. Ni tamo, ni amo. Useli se, privremeno u dve – tri prostorije, do boljih vremena, a Srbiju bolja vremena redovno zaobilaze, i ostade ruglo za sva vremena.

Jel moglo drugačije? Još kako! Počevši od toga da kuću praviš za sebe, a ne u inat komšijama. Preko toga da bi prostor, gde ćes da provedeš veći deo svog života, trebalo da bude primeren tebi i tvojim potrebama, ali i mogućnostima. Do toga da spoljašnji izgled kuće nagoveštava kulturni, mentalni, pa zašto ne, i moralni obrazac njenih vlasnika. Nema sumnje da, svesno ili ne, ali ove neomalterisane fasade upravo to i potvrđuju. Nizak nivo opšte kulture, nepostojanje bilo kakvih estetskih merila i naposletku nemanje osećaja za zajedničko i opšte dobro. Jer,ako sam u prolazu kroz neko selo, a od sto fasada – trideset su samo gole cigle, ja ne znam i ne zanima me ko su vlasnici tih kuća, ali moj opšti utisak o tom mestu i ljudima koji u njemu žive biće negativan. Bez obzira što nikad nikog od njih nisam upoznao. To je prosto tako.

Do skora su nam Turci bili alibi za sve ružne navike i postupke. Onda su krenule turske serije, pa je sveopšti krivac postala kriza. Sapunska empatija je učinila svoje. Nije se imalo da se posao dovrši. Zašto se uopšte započinje nešto za šta unapred znaš da ne možeš da završiš? Nekultura, dragi moji. To je naša dijagnoza. Sve da nam neko sad podeli po pun džak para, mi bi opet, iz inata, gluposti i komleksa niže vrednosti, zidali ambare od kuća, koje bi isto tako ostavili nedovršene i ružne, jer MI ne znamo drugačije. Ili nas nisu učili da može drugačije, ili nismo hteli da čujemo kad smo imali prilike za to.

MI smo jednostavno loši đaci u školi života. A šta biva sa lošim đacima? Pa, ponavljaju. Stalno uče iste stvari i ponavljaju iste greške. Jedna tragična verzija “ Dana mrmota “, ako me razumete ?

Prethodni tekstŠTA RADI OVAJ ČOVEK? UKIDANJE DRŽAVNOG PENZIJSKOG SISTEMA?
Sledeći tekstPARAĆINAC OSUMNJIČEN DA JE UBIO MAJKU!

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas da unesete ime