“Dođi na kafu.” “Ajmo, na kafu.“ “Vodi na kafu .“
Ovo su samo neki od predloga u kojima je kafa okosnica predloga za druženje. Naravno, kakav je stvarni kontekst ovih predloga zavisi od mnogo drugih činilaca – ko koga poziva, gde ga poziva, zašto ga poziva, kojim tonom ili mimikom. Dijapazon je širok, od onog iz moje mladosti: “ Dođi da slušamo ploče “ , pa preko poziva na tračarenje, sve do ozbiljnijih tema i dilema. Ali, sve to uz neizbežnu kaficu. Kafa je nekako postala sinonim za druženje. U neka vremena, kad se više imalo, ljudi su se viđali na ručkovima, večerama, roštiljima za vikend ili po vikendicama, statusnim simbolom 80 – tih. Svako vreme nosi svoje breme, pa smo se, eto, sveli na po kaficu. Kažu da italijanski konobari prepoznaju turiste po načinu na koji piju kafu. Zasednu, pa polako, srk po srk. Pravi Italijan espresso pije stojeći iz par gutljaja, pa ode dalje. Kad mu je do druženja i ćaskanja, on pozove u restoran na večeru. Mi se uglavnom sećamo kako to izgleda, jer da nije slava i rođendana, zaboravili bismo kako zvuči glasno srkanje supe i mljackanje naših bližnjih. Nego, da se vratim kafi, inače ode ova kolumna u predizbornu kampanju. Kao što znate, kafa ima raznih. Od one koju patriotske kafedžije zovu “ domaća “, a velika većina je zna pod nazivom “ turska “, pa do one kafe bez kafe, odnosno kofeina, to je tzv. kobajagi kafa i nešto se nije primila na ovim prostorima. Srećom ! Ja lično pijem onu što je pogrešno zovemo neskafa, ali nju preferiram u domaćoj radinosti, i espresso kafu. Razlog tome nije što nisam mogao da prelomim da l je “ turska “, da l “ domaća “ , nego iz razloga gorušice koju mi je stvarala. Tako da sada tačno znam, od Sarine međe, pa do Budžinog brda, gde se isplati popiti espresso kafu, a da to ne bude nešto što se samo u cenovniku vodi kao kafa, a nema mnogo sličnosti sa istom. Pošto me niko ne plaća za ovo piskaranje kolumne, ostaćete uskraćeni za preporuku gde je kafa baš dobra, gde je onako, a gde nikako. Ali, jedno mesto i jednu kafu moram da pomenem, jer bez toga ovo bi moglo da se tretira i kao kolumna o kukuruzu. To je Greenet caffe u Nušićevoj ulici u Beogradu i njihova mocca kafa. Tamo je ritual ispijanja kafe potpun kao pun Mesec. Lokal je otvoren davnih dana, enterijer podseća na kombinaciju predratne berbernice ili biblioteke pretvorene u kafanu. Kafa ima raznih, a možete da naručujete i žmurećki, ne može da se promaši. A, pitate me kakvi su gosti? Kafopije! Divan svet koji tu dolazi samo zbog sebe i zbog kafe. Kuckaju po svojim laptopovima, telefonima, čitaju novine, čitaju knjige, diskretno ćaskaju i gledaju svoja posla. Niko tu ne dolazi da ga vide i da bude viđen. Raznih su fela i uzrasta, ali dele istu strast prema dobroj kafi.
Postoji anegdota kako su osnivača i vlasnika automobilske fabrike Ford pitali koji je auto najbolji, on je odgovorio : “ Nov. “ Tako bih i ja na pitanje koja je kafa najbolja, odgovorio – prva. Prva jutarnja kafa govori sve o vama. Kad je pijete? Sa kim je pijete? Koliko dugo je pijete? O čemu razmišljate dok je pijete? Dakle, odgovori na ova pitanja – to ste vi. Sve posle toga se pretvara, kako bi psiholozi rekli, u personu. Odnosno, ono kako bi svako od nas želeo da ga drugi vide. Navlače se maske koje nas štite, ali i kriju. Samo kafa zna istinu o nama!
I, čemu ova kolumna o kafi? Pa, u poslednje vreme imam povećani krvni pritisak iliti hipertenziju. Jedan od načina da to držim pod kontrolom podrazumeva i manje kafe. Oću da šetam, oću da koristim i onu drugu so što ne škodi, nisam drčan na masno . . . sve oću. Ama, kako da se odreknem kafe? Nekada davno sam pročitao kako nas na kraju ubije ono što najviše volimo. Nisam tada to razumeo baš najbolje, ali zato valjda i postoji ona čuvena narodna : “ Kad porasteš, kasće ti se samo. “ Izgleda da sam porastao.
Pošto sam sa vama podelio svoju hipohondriju, za kraj da vas podsetim i na još jednu važnu činjenicu. Prva kafa u Evropi skuvana je u Beogradu, negde na Dorćolu 1522. godine. To je ujedno i prva beogradska kafana u kojoj se služila samo kafa.
Eto . . . vidimo se na kafi.
Jovica Jovanović
Odličan tekst, uživala sam.