Poslovni sistem „Mihajlović“ jedan od najuspešnijih u Srbiji, postoji već 25 godina. Vlasnik Dejan Mihajlović firmu vodi samostalno od 2002. godine. Iako spada pod termin „mala preduzeća“ ova kompanija to nikako nije jer zapošljava čak 250 radnika!
U intervjuu za Infocentralu jedna od vodećih privrednika ovog kraja Dejan Mihajlović otkriva nekoliko osnovnih zamerki državne politike prema privrednicima i šta je ono što tišti male privrednike u Srbiji.
„Glas privrednika u Srbiji se slabo čuje. Država preko službi za zapošljavanje daje neke podsticaje i radi se o „ad hoc“postupku koji omogućava da se nezaposlena lica nađu na prvom radnom mestu. Međutim, iza toga se kriju stvari koje za privrednike nisu podsticajne. Šta ne valja? Ne valja to jer ta lica nemaju iskustva i što za kratak period mi ne možemo da damo kvalitetnog mentora koji će obučiti čoveka. Mentorstvo košta. Ukoliko je interes države da mladi zaista ostanu da rade i ako kao društvo želimo da ulažemo u stručnost zašto doprinosi za plate za visokoobrazovane stručnjake koji imaju prvo zaposlenje, jesu na istom nivou kao i kod onih koji već rade. Fakultetski obrazovana lica treba da dobiju platu primerenu svojoj kvalifikaciji, a to je bar 300, 400 evra. Na sve to kad platite doprinose od 62 odsto vi imate davanje prema tom licu do 600 evra što je visoka cifra. To je za nas koji zapošljavamo itekako destimulativno. Moj predlog je da poslodavci plaćaju minimalne doprinose za visokoobrazovane radnike sa prvim zaposlenjem, a država da refundira u dužem periodu, npr. dve ili tri godine, ostatak poreza i doprinosa. Takvi budući stručnjaci bi imali dobro radno mesto, dobru platu, a mene kao poslodavca ne bi koštali toliko. To je suštinska pomoć i privrednicima i mladim stručnim ljudima sa prvim zaposlenjem“ kaže Mihajlović čija kompanija ima 11 mlekara širom gradova Srbije.

Poslovni sistem „Mihajlović“ obuhvata benzinske pumpe, mlekare, privatnu televiziju Kanal M, restorane, markete. Mihajović navodi i da se svi srpski privrednici guše u nenaplati potraživanja.
„Pošto se svi gušimo u nenaplati nekih spornih potraživanja moje pitanje je, ako je država ta koja propisuje privredni ambijent i način na koji firma može da se otvori, zašto država ne bude ta koja kada mi imamo dovoljan broj sredstava obezbeđenja od nekih privrednih subjekata, i mi ispoštujemo sve što država propisuje a taj neko nam ipak ne plati iz nekog razloga, onda mi tražimo mogućnost da državi damo to nenaplativo potraživanje, jer država svakako ima bolje metode naplate nego mi. Kada mi odemo na sud kao privatnici ispostavi se da je to DOO koje nam duguje npr., odgovorno samo do visine svog osnivačkog kapitala koji je obično do 500 evra. I onda kako da mi naplatimo naša potraživanja? Ima onih koji smišljeno rade te prevare. Krivično gonjenje je takođe gotovo nemoguće. Zašto država ne stane iza nas ako navodno brine o privatnicima? Odgovor države je obično da ne mogu oni da ulaze u naše poslovanje. Ako mi privatnici poštujemo način poslovanja koji je država propisala, mi tražimo da budemo zaštićeni“ navodi Mihajlović za Infocentralu.
U Paraćinu postoje dva udruženja privrednika ali glas i jednih i drugih slabo se čuje u Srbiji. Takva je situacija i sa privrednicima u drugim gradovima. Postavlja se pitanje čemu služi Privredna komora?
„Naš glas se na žalost dalje od lokala, ne čuje. Privredna komora treba da bude servis privrednih subjekata da ja kao privatnik koji imam neku ideju ili ambiciju mogu da se obratim komori koja će me usmeriti, pomoći mi ili dati kontakte. Za svo ovo vreme koliko postoji naša firma, a to je 25 godina, ja mislim da sam JEDNOM, pre desetak godina imao poziv Privredne komore da prisustvujem nekoj sednici. I to je sve. Pretpostavljam da su aktivnosti Privredne komore usmerene na velika privredna društva kao što je Fiat, ne znam, ali znam da sa nama koji spadamo u malu privredu, nemaju kontakte“.

Mihajlović godišnje državi plaća oko nekoliko stotina hiljada evra na konto poreza po raznim osnovama. On smatra da kao velike poreske platiše država treba privrednike da oslobodi bar parafiskalnih davanja i skrivenih troškova koji kada se saberu, daju ozbiljnu sumu.
„Danas se u Srbiji niko ozbiljno ne bavi ljudima koji dobijaju otpremnine i odlaze. Neko tim ljudima treba da kaže u šta da ulože novac. Najbolji primer pogrešnog, neorganizovanog usmeravanja ljudi je situacija kada je jednog paraćinskog giganta kupovala strana firma. Ljudi su pre nekoliko godina dobili izmđu 5.000 i 25.000 evra. Radnici su otpremninama krečili kuće, kupovali automobile, zamrzivače itd. Jedna firma se tada pojavila koja je organizovala seminar za gajenje puževa tako da su neki Paraćinci imali izlet u pravljenju farmi puževa u sred Pomoravlja. Niko im nije rekao da naprave neke plastenike, staklenike i gaje ono što ovde uspeva. Zato imamo luk sa Novog Zelanda, pasulj iz Kirgistana itd. Ovo je zadnji trenutak da se država ozbiljno posveti potrebama privatnih preduzetnika i da stavi u pogon službe koje će zaista da se bave problemima ljudi“ kaže Mihajlović.
tekst i foto Anita Mitrović