ZAPISI IZ PRIZEMLJA: VAŠAR KNJIGA

1

Danas sam bio na Sajmu knjiga. Reklo bi se sajam k’o sajam. Moj lični utisak sa Sajma je da ove godine ima nešto manje izlagača, a i nešto manje posetilaca. Naravno, ti lični utisci su krajnje nepouzdani, ali meni se tako učinilo.

U nekom trenutku, dok sam šetao od štanda do štanda, čujem neki ženski glas preko razglasa (nisam ni znao da tako nešto postoji na Sajmu knjiga), očigledno nečim iznerviran, kako upozorava posetioce da se ne guraju, da će svi stići na red. Ako je ne poslušaju, prekinuće. Šta će da prekine? Prekinuće Sajam knjiga zbog gužve?! Ranijih godina, kako rekoh, bile su i veće gužve, pa niko nije pretio izbacivanjem. Moja zbunjenost je brzo dobila razjašnjenje. Stane pored mene devojčica od nekih 12–13 godina i sva uplakana objašnjava nekome preko telefona da su je izgurali iz reda i da nije uspela da se slika sa Zorannah. O, Bože! Kako život ume da bude surov! Tek tad sam na drugoj strani istog štanda video gužvu i neke histerične mlade žene kako pokušavaju da formiraju kakav-takav red. Prilično neuspešno, naravno. Tu grupu su činile devojčice od 15-ak godina, ništa manje histerične od ovih što zavode red u redu. Doduše, bio je i po koji dečak istog uzrasta, a i nekoliko starijih gospođa se borilo za vazduh i mesto u tom redu. Verujem da su unuke bile sprečene, a šta babi fali da se pogura malo. Navikla baba na redove. Možda bi sve išlo brže, a gužva bila manja, da je pomenuta autorka bila tu samo radi potpisa. Zvanično ili ne, ali selfi sa Zorannah je bio obavezan. Koliko sam video, ta Zorannah je simpatična mlada dama, mada sa vidljivim intervencijama na licu i izveštačenog osmeha. Dakle, zadržao sam se na tom mestu taman toliko da skupim ove utiske koje sam vam preneo. Otišao sam kad je kreštavi glas sa razglasa rekao (citiram): „Pravimo pauzu od pet minuta, vraćamo se za sekundu!”

Skoro čitav dan sam proveo po halama Sajma. Sretao sam razne poznate i manje poznate ljude iz javnog života. Naravno, bilo je najviše pisaca. Svi oni su prvo nešto učili, onda nešto radili, pa nešto mislili i naposletku nešto napisali. Ali, rečeno grafitskom terminologijom, „džaba ste krečili”. Ako i budu dali neku izjavu, to će izgledati prilično diskretno u poređenju sa Zorannah. Ako budu imali mnooogo sreće, njihove će se knjige prodati u varijanti: tri komada 1.000 dinara. I tu nema gužve, redara i razglasa. Knjige onih sa manje sreće koštaju od 100 do 200 dinara. Dobro, ima naših autora čije knjige koštaju i mnogo više, ali ako sačekate neki naredni Sajam knjiga, kupićete ih po gorenavedenim cenama. Pa, ne mogu svi da budu Zorannah.

Zašto sam se latio pisanja o Zorannah? O njoj će svakako mnogi da pišu ovih dana. Moj razlog je lične prirode. Za koju nedelju, ne znam baš precizno, biće godinu dana kako kao Anonimni kolumnista pišem na ovom portalu. Moj prvi tekst, prva kolumna, bila je posvećena baš Zorannah. Tada je bila prilično anonimna modna blogerka, a povod je bilo njeno blamiranje po Italiji, pošto je na pitanja novinara odgovarala sve same gluposti. Od tada smo oboje napredovali. Ona je postala potpuni hit 60. Sajma knjiga, a ja kolumnista „Politike“. Koliko je to uporedivo, ne znam. Da li sam ljubomoran na njen uspeh? Nisam. Jedino mi je je žao što deca ne čitaju dečje pisce. Ili što nema tolike gužve tamo gde se prodaju knjige Miljenka Jergovića, na primer. Ali za to svakako nije kriva Zorannah. Jer, kako reče Đorđe Balašević: „Krivi smo mi što smo se sklanjali.”

Anonimni kolumnista

 

Prethodni tekst10 STVARI KOJE MOŽETE URADITI ZA VIKEND
Sledeći tekstUJUTRU HLADNO, ČAK MINUS JEDAN

1 KOMENTAR

Оставите одговор на Ana Odustani od odgovora

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas da unesete ime